Legendarna strateška franšiza svoj je put započela davne 2000. godine. Total War je u proteklih 15 godina uspona i padova uklesao svoje ime u strateške bastione i kako smo već navikli, odlični i “manje dobri” naslovi ovog imena nam dolaze u gotovo u jednakim razmacima.

Hunski konjanici, centralna jedinica novog nastavka.

Pred kraj 2013. godine izašao je dobrano popljuvani Rome 2: Total War, koji je prema mnogima bio samo blijeda sjena legendarne jedinice. No, vjerovali vi to ili ne, upravo je on Creative Assemblyu ostvario najveću prodaju neke Total War igre u povijesti te nagomilao hrpetinu para, pa onaj nadimak “krava za muženje” koji je dobio na internetu, zapravo i ima nekog smisla, pogotovo ako pogledamo broj izdanih, “u narodu” omraženih DLC-ova. Ljaga na tom naslovu, koja je po mnogočemu zaista i zaslužena, trajno je ostala, ali Total War ima svog starog asa u rukavu, a to je činjenica da nakon svakog “lošijeg” naslova dolazi onaj “izvrsni” ili vice versa.

Attila je novi naslov u nizu, a možemo ju nazvati i “standalone ekspanzijom” za Rome 2 jer igra naprosto koristi isti engine, te skoro identičnu kampanjsku mapu, a povrh svega više ili manje uspješno je zakrpala sve rupe koje su Rome 2 mučile od starta.

Rima je vjerojatno svim stratezima već poprilično dosta, pa je nekako logičan smjer razvoja stvari pao na povijesni prikaz posrnulog diva, te polakog dolaska “mračnog doba” odnosno ranog srednjeg vijeka. Da se razumijemo, igra je povijesno smještena u 395. godinu, odnosno u vrijeme velike seobe naroda koja se događa kada hunska plemena sa istoka Volge i Karpata prodru u Europu. Na početku kampanje Attile kao osvajača još nema, a vi možete birati na koji način želite igrati. Možete kontrolirati Zapadno ili Istočno Rimsko carstvo pa time pokušati spriječiti seobu, palež i nadiranje istoka, Vizigote ili Ostrogote koji se nalaze u tampon zoni ili Hune s kojima ćete pogaziti sada bijednu zapadnu europu sve do Atlantika. Vjerojatno možete steći dojam na što su kreatori igre ciljali u ovom naslovu, a to je punokrvno totalno ratovanje, razaranje i palež, i s rukom na srcu moram reći da je setting, kako je i najavljivano, izvanredno dobro pogođen. Osim huna i rata, sa sjevera se nad europu spušta hladna fronta, što za sobom povlaći glad i bolest, te je zapravo glavni razlog “seobe” i u ovom naslovu ima jako veliku utjecaj na gameplay.

Kažu utakmica visokog rizika, negdi oko Poljuda, 449. godine gospodnje.

Cijela igra je nekako “mračnija” nego u prijašnjim nastavcima, čime je Creative Assembly baš pogodio riječ apokalipsa kojom je najavljivao Attilu. Vatra i vremenske nepogode sada igraju veliku ulogu u bitkama. Naime, vrijeme je promjenjivo, nekad će se dogoditi da se u sred masovne bitke na bojno polje sruče oblaci i kiša, ili pak magla, što totalno mijenja situaciju. Vaše trupe mogu izgubiti totalnu vidljivost, nastupa strah i nemir u redovima te se sve može u kratkom roku raspasti. Spomenuo sam i vatru, u Attili je vatra dinamična, gori mnogo, gori svugdje, nemožete je kontrolirati i vjerujte mi na riječ zapalit će se i vaša PC mašina kada stvari krenu nizbrdo. Sve dosadašnje bitke iz prijašnjih Total War naslova činit će vam se ništavim jednom kada nastupi apokalipsa u Attili, a povrh svega treba navesti audio doživljaj koji nadopunjuje gorespomenuti. Kako bolje dočarati strahotu rata nego snimkama brojnih urlika, grgljanja, plača, dernjave, skrike i vike koja se odvija u prvim redovima gdje krv i udovi šikljaju na sve strane, zvuk udaranja metala o metal, lom kostiju, topot konjanjika koji s desna nadiru i gazu preko svojih i protivničkih redova, generali koji se deru i lažu svoje trupe kako će doživjeti sutra motivirajući ih uz bojne pokliče. Kao šlag na kraju, jedan detalj koji me dirnuo u srce, naime, svaki put kada izdate neku naredbu svojim trupama, to će biti spektakulrano dočarano zvukovima truba i rogova koji signaliziraju naredbe.

Kada već govorimo o hunima i seobi naroda, valjda se netko sjetio i što znači nomadski narod. Novost u Attili su i nomadska plemena, naime, frakcija s kojom igrate, npr. huni ili neki drugi “barbarski orjentirani osvajači”, ne moraju imati glavne gradove. Kažem ne moraju, jer oni iako nemaju gradove, mogu fino dignut šatore i ukampirati se. Ovo daje totalno novu dimenziju u načinu igre, ratovanju, diplomaciji i resursima. Odmah ću u glavu reći da je ova igra užasno teška, barem je meni bila. Manji problem je real-time dio igre, odnosno same bitke i njihova strategija, dok puno dublji problem nastaje u onom drugom dijelu, na mapi, gdje je Total War zapravo strategija na poteze i gdje se vaše glupiranje s velikom vojskom i ratovanjem mora pravdati na razini diplomacije, upravljanjem resursima, zadovoljavanjem svojih građana, jer oni su vam najveći neprijatelji kada izbiju glad, bolest pa naposljetku i građanski ratovi. Taj dio je zapravo puno teži i nerijetko ćete završiti kampanju jer će vas igra na tom polju doslovno satrati. To spominjem iz razloga što mi se sviđa ovaj novi diverzitet sa različitim frakcijama. Ne morate osvojiti čitav poznati svijet kako bi pobijedili igru. Zadajte si manje ciljeve, izdržite na svjetskoj sceni sljedećih 20 godina naprimjer, ili osvojite neki određeni dio mape i recite sebi da je tu kraj. Tada ćete shvatiti o ;emu govorim i puno lakše će vam biti postepeno učenje i naposljetku uživanje u Attili. Svaka frakcija je teška i svaka se igra na svoj način.

Opsada Maksimira, godine gospodnje 450.

Ako krenete kao huni, gradite hordu, imate naravno bonuse na pljačkanje i silovanje, osvojite par gradova i uživate u resursima. Utaborit ću se malo tu, malo razmotriti strategiju pa idemo dalje. Naravno, svak bi tako pomislio, no u praksi ako se odlučite na takav start, Zapadno Rimsko Carstvo ili ne daj bože Istočno, dočekat će vas na volej poput Pelea i vratiti nazad na Volgu. Kao prvo, stvaranje horde je dug, težak i skup proces. Hunski konjanici će na otvorenom polju sravniti sa zemljom bilo koju elitnu vojsku u igri, no kad dođe vrijeme da osvojite teško utvrđeni grad, vaše strijele koje odapinju konjanici na zidine velikog grada će imati isti utjecaj kao da ga gađate čačkalicama. Jednom sam tako seljački i poganski pokušao osvojiti utvrdu, na kraju te kratke borbe sam imao osjećaj da mi se čak i A.I. smije. Horda se raspala kao pahulja na toplini i morao sam se i sam negdje utvrditi, odnosno preći sa nomadskog načina u “gradski”. Sve pare su otišla na par neophodnih stvari kako bi se pokrenuli resursi, no dotad su već došli Vizigoti, spakirali me u kutiju i poslali natrag na istok. Game Over. Drugi pokušaj je bio malo bolji, no podjednako težak. Upravljanje resursima je jako gadna stvar i kako god igrali, treba paziti i odmjeravati.

Krenete li kao recimo Zapadno Rimsko Carstvo, na početku ćete imati enormnu količinu para, ali gotovo nikakvu vojsku. Nekoliko godina sam fino tukao hune i barbare, raširio se na nekoliko gradova, no onda je došla zima sa sjevera. Pola gradova mi je pokrepavalo od hladnoće, bolesti i gladi, a novac više nije imao nikakvog smisla. Jedna velika vojska mi je ostala na jugu i to je bio zadnji izgled za budućnost, no dogodilo se nešto neočekivano (moš mislit), glavnog generala koji je zapravo bio zadnji iskusni, ubio je protivnički špijun na spavanju i to je u prevodu značilo još jedan game over.

Tako, namjesti se i mirno stoj, ako ne želiš da ti samo uho otkinem! Demonstracija MUP-a, godine gospodnje 452.

Generali, kad ih već spominjem, to su gospoda i učenjaci, mnogo vole da piju i da se zabavljaju, ali još više od toga njih vole vaši vojnici. Jako važan aspekt Attile je imati dobre i trenirane generale koji će dizati moral vašim trupama. Na tome nikada nemojte štedjeti ili zanemarivati. Iako imam osjećaj da puno lakše ginu na bojnom polju od prijašnjih nastavaka, ne treba zanemariti i njihovu jako veliku ulogu u Attili. Naime, prije je situacija bila takva da kada ode general, vojska se vrlo brzo raspadne i u random smjeru počnu bježat s bojnog polja i više se ne vraćaju. Ovdje u Attili to nije slučaj. Sada treba puno više vremena da se dogodi tako nešto, pogotovo ako su u blizini generali koji dižu moral. Ako se pak i dogodi da vam se neka trupa raspadne, za divno čudo, povuku se pa čak i regrupiraju. Nova mehanika vam dopušta da trupe bolje kontrolirate. Ako vidite da pobjeđuju i da dobro stoje, dodatno ih motivirajte sa trupom sa generalima, ako pak negdje “nadire voda”, povucite malo, dajte im vremena da malo odahnu, onda će čak dobiti i dodatnu motivaciju za nastavak borbe. No to je sad već strateški dio, kojeg svakako valja istraživati i njega je uvijek ugodno igrati. Pogotovo u historycal battles modu.

Ovaj doli ćaća Marcus izgleda kao savršena osoba za razjebat državnu blagajnu. Biram njega!

U igru je ubačen i sistem “obitelji”, nešto slično kao i u Crusader Kings 2, samo ne tolko kompleksno, iako i dalje poprilično komplicirano. Tako možete upravljati svojim potomcima, rođacima i familijom. Kako bi vaše carstvo funkcioniralo kao mala švicarska urica, poželjno je naravno provesti totalni nepotizam, postavite članove obitelji na sve državne funkcije i na upravljanje gradovima u vašem carstvu. Finim mikro-menadžmentom možete ostvariti štošta, no problemi će naravno nastupiti kada se ta bagra i šaka jada okrene protiv vas, te počne oduzimate ono što je vaše. Držati svakog zadovoljnim je svakako težak posao, a iako sam u dosta slučajeva glatko prolazio bez nekog pretjeranog problema, A.I. bi isto ponekad uradio nekakva čudesa na svoju ruku i totalno razbucao moj sustav. To nije slučaj samo sa mehanikom familija, nego je kako smo navikli stara boljka Total Wara u svakom pogledu. Ruku na srce, što se tiče Attile, izgleda da je A.I. poprilično dobro ispoliran i prati što se zbiva na mapi, kako velikoj, tako i onoj manjoj, na bojnom polju. Sjećam se prijašnjih nastavaka kada bi protivnička vojska vodila opsadu mog grada i kada bi ga napadala, to je znalo izgledati smiješno. Od jedinica koje besciljno lutaju mapom do glupih “loop” radnji kada kompjuter krene u napad pa se nakon početka radnje povuče pa tako unedogled. U Attili će A.I. napasti grad poprilično slično kao i vi, a ignorirate li neka osnovna načela, npr. kada teškim balistama razbiju dio gradskih zidina, treba pokriti i tu rupu sa jedinicama. U jednom slučaju sam ostao orjentiran na glavna vrata, jer sam naivno mislio da kompjuter nije pametan da prođe kroz nezaštićene dijelove i dogodilo se upravo suprotno, spašavao sam generalima živu glavu kroz ulice grada. Naravno, nemojte očekivati da bitke vodite protiv Tesle, Einstena ili Kasparova, to je i dalje umjetna i podosta skriptirana inteligencija, ali je lijepo vidjeti da su developeri odradili poprilično dobar posao, pokrpali rupe prijašnjih nastavaka i da se u večini slučajeva radi o ugodnom igraćem iskustvu.

Kud huni, rat i vatra prođu, tu trava ne raste. Kantrida, godine gospodnje 451.

S druge strane, pomorske bitke neznam jel želim spominjati, meni to više sliči na komediju nego na nešto ratno i povijesno ispravno. Bitke moram priznati izgledaju glađe i fluidnije, nekad su čak i zanimljive dok promatrate male “gusarčiće” kako skakuću po brodovima i bore se, ali očigledno je da se na tom polju Total War još tek treba razviti, pa taj aspekt neću ni uzeti u obzir kao neki minus.

A što se tiče samih minusa, to se uglavnom odnosi na glitcheve i sitnije bugove. Nema ih puno, kao što ih je bilo u Rome 2, a Creative Assembly to ionako redovito rješava zakrpama. Puno veći problem je sama zahtjevnost igre i to ne u, začudit ćete se, real-time bitkama, nego u turn-based modu. U početku je sve med i mlijeko, no čim malo odmaknete u kampanji, nastupaju problemi. Kada završite turn, igra procesuira poteze svih 50ak frakcija kolko ih ima u igri i to se trudi grafički prikazati na vašem ekranu, a svakim turnom situacija je sve gora jer naravno igra mora odraditi više matematike i cijeli proces je sve duži i duži. Toliko je dug da preporučam igranje druge igre dok se ti turnovi procesuiraju, ali na drugom kompu, jer procesor bi, ako već nije, vjerojatno krepao pod takvim opterećenjem na koji ga Attila tjera. Kako bi se razuvjerio da je problem do mene, potražio sam malo informacije po forumima, ispalo je da svi imaju isti problem, to je jednostavno dio igre, čak i najmoderniji i najjači procesori na svijetu trenutno, plaču kao male bebe kada treba izračunati jedan turn u Attili. No što je, tu je.

Junak po kome cijela igra nosi ime. Legenda kaže da je nakon nekoliko tjedana pijančevanja u srcu Mađarske, preminuo od krvarenja nosa, godine gospodnje 453.

Ako Attilu pogledamo kao cjelinu, sve zbrojeno i oduzeto nam daje rezultat da je novi nastavak Total Wara zbilja kvalitetno odrađena i dobra igra. Pogotovo gledajući povijesni aspekt i vrijeme u kojem se igra odvija. Cijela “scenografija” i setting igre je jako dobro pogođen i odiše pravim Total War duhom. Uspoređujući Attilu sa Rome 2, što je logičan potez, mogu samo zaključiti da je zbilja bolji nastavak, ispoliraniji, sa unaprijeđenom mehanikom i zanimljivijom kampanjom, koja je mislim najveća do sad u Total War franšizi i pravo ju je iskustvo odigrati te se pritom dobro zabaviti. Volite li strategije, pogotovo Total War koji je više manje unikat, te povijest, nećete požaliti ako pružite šansu našem Attili. Realno gledajući, ovo je zasad najbolja povijesna strategija ove godine, a do kraja iste će sigurno i ostati na vrhu, uostalom kao i svaki Total War do sada.

Zahvaljujemo se Videotopu na ustupljenom review kodu igre.

Prije točno dvije godine svijet city-building igara zatekla je teška nevolja i jad kada je izašao posljednji SimCity, govance koje je EA na račun stare slave i legendarnog imena franšize uvalio gamerima diljem svijeta. Jasno je bilo kako Maxis pleše pod svojom krovnom tvrtkom – poluproizvod koji je isporučen kupcima bio je sve samo ne vrijedan svoje cijene, a kamoli imena. No, EA nije računao da će vjerojatno zauvijek izgubiti kredibilitet kod fanova Sim Citya te ljubitelja city-building žanra. Nakon nešto manje od dvije godine života u crnini, fanovi su uvidjeli da je Maxis digao sidro što se tiče njihovog posljednjeg izroda i nove nade su se polagale na prošlomjesečni Cities XXL. Ispostavilo se da je naslov bio samo ljepše upakirani Cities XL sa par novih modela zgrada i na kratko vrijeme činilo se da je city-building žanr na rubu ponora. No kroz svo to vrijeme unatrag dvije godine rastao je jedan maleni naslov koji je, eto u svijetlu stvari koje su se dogodile na ovoj sceni, ušao u svijet gaminga na velika vrata.

Da odmah razjasnimo ovu zavrzlamu s imenima. Cities XL i Cities XXL (čiji je developer Focus Entertainment) nemaju nikakve veze sa glavnim protagonistom naše recenzije. Cities: Skylines je igra malenog ali marljivog finskog studia Colossal Ordera, studia koji nam je dosad podario Cities in Motion i Cities in Motion 2, čiju ćemo poveznicu i vidjeti malo kasnije u tekstu.

“Zeleni” gradić koji živi u skladu sa okolišem

Pa što je sada novo i dosad neviđeno, što već nismo vidjeli u ostalim naslovima? Netko tko nikada nije igrao city-building igre, sigurno pri pogledu na screenshotove ne vidi nikakve razlike sa recimo jednim SimCityjem ili sličnim igrama, no razlike naravno postoje. Ako malo razmislimo, Cities: Skylines zapravo nije imao puno faktora na čijim poljima je trebao pobijediti. Katastrofalne greške i probleme koje je imao SimCity, Cities: Skyline je preskočio bez problema. Ovdje ne morate imati stalnu internetsku konekciju da bi nesmetano uživali u igri. Također, tehničkih problema u ovoj igri gotovo da i nema, unity engine je fino modificiran i ispoliran do mjere da pruža odlično iskustvo igranja čak i na starijim mašinama. Najveća boljka ovog naslova je naravno veličina polja na kojem se može graditi vaša kreacija.

Kada krenete graditi svoj prvi grad, granice polja na kojem vam je gradnja dopuštena zapravo ne odudaraju od veličine u SimCityju i to me u početku začudilo, no nakon kraćeg vremena provedenog u igri shvatio sam da je to zapravo samo početno polje. Kako se vaš grad razvija i raste, ukoliko vam financije dopuštaju, možete kupovati nova polja za gradnju, do ukupno devet polja, što na kraju daje zaista impresivnu veličinu.

Predivna nova karoserija poslovnog dijela grada.

Kreiranje svog grada započinjete slično kao i u drugim igrama, povučete par cesta koje se spajaju na veliki autoput koji se već nalazi na mapi, kreiramo par zona, te osnovne životne uvjete (voda, struja) kako bi ljudi krenuli puniti novoizgrađene kućice. Zoniranje je izvedeno poprilično intuitivno, ceste koje postavljate, ukoliko zatvaraju prostor, automatski stvaraju polja koja jednostavno označavate bojama za zone. Rezidencijalna zona, Komercijalna zona i Industrijska zona su klasične zone poznate iz drugih city-building igara, no Cities: Skylines tu uvodi malu ali izvanrednu promjenu. Naime, rezidencijalne i komercijalne zone su podjeljene na low density i high density verzije, tako da kada se vaš grad već dosta razvije, možete automatski graditi zone sa zgradama i neboderima, kao i velike komercijalne zone. U drugim naslovima se to radi na način da dižete vrijednost pojedine zone gradnjom različitih posebnih građevina i usluga, no Cities: Skylines vam daje tu slobodu da svoj grad slažete do najsitnijih detalja, stoga postoji takva sloboda sa zonama. Naravno, ne možete odmah izgraditi hrpetinu zgrada, cijeli napredak kroz igru je izveden postepeno, na početku možete graditi samo određeni broj zona i građevina pa se nakon razvijanja i igranja otvaraju takozvane prekretnice, poslije kojih dobijete mogućnost građenja naprednijih građevina i zona.

No ispod haube polako nastaje prometni pakao!

Potpuno nova stvar koju Cities: Skylines uvodi su kvartovi! Oh da, districts su velika promjena u igri koja vam dopušta da proizvoljno obojite dio grada, date mu ime i od njega napravite kvart. Poslije toga, svakom kvartu zasebno možete davati osobnu politiku, od štednje energije pa do legaliziranja rekreativnih droga. Odlična stvar ako želite različitu politiku uvesti samo u određene dijelove grada a ne u cijeli. No districts su osim toga puno dublji, Cities: Skylines ima mehaniku prirodnih resursa razbacanih po mapi, a ukoliko na takvim mjestima izgradite industrijsku zonu, districts vam dopušta da kontrolirate kako industrija funkcionira sa prirodnim resursima. Npr, postavite industrijsku zonu na područje šume, napravite district, odredite da je to isključivo drvna industrija i poslije toga igra sama umjesto vas postepeno preuređuje građevine i prenamjenjuje ih u veliku drvnu industriju. Riječ utjehe za zeleno orijentirane igrače, naravno da ne morate uništavati prirodu, vi ju možete prenamjeniti u turističku atrakciju i baviti se turizmom.

Barem nema problema s vodom… još.

Što se tiče samih cesta i prometnica, Cities: Skylines je pak priča za sebe i tu do izražaja dolaze naslovi koji su mu prethodili, Cities in Motion. Količina različitih prometnica je naprosto zastrašujuća, a sloboda koju vam igra dopušta pri slaganju i rješavanju prometnih čvorova dovoljna je da zadovolji i arhitekte. Vaši gradovi više neće izgledati kao generična mreža pravocrtnih ulica, alati za crtanje vam dopuštaju da napravite grad bez ijedne ravne ceste, sa mnoštvom čvorova, raskrižja, nadvožnjaka i podvožnjaka. Cijeli sistem ide još dublje i kako sam već rekao, upravo zbog kompleksnosti kojeg igra povlači iz Cities in Motiona, kada vaš grad naraste borit ćete se sa problemima prenapučenosti cesta, rješavanja brzog protoka ljudi iz jednog dijela grada u drugi i slično. Pored toga, kada se otvori ta mogućnost, morat ćete se pozabaviti teškim planiranjem i upravljanjem javnog gradskog prijevoza te izrade ruta za autobuse, željeznicu, metro pa čak i avionske mreže u sklopu aerodroma.

Sama mehanika ekonomije u igri nije nešto pretjerano teška i uglavnom se odnosi na pronalazak dobrog odnosa slidera kojim upravljate gdje novac iz gradskog proračuna odlazi. Mehanika uključuje organizaciju gradskih usluga, policije, vatrogasaca, zdravstva, prosvjete i školstva te komunalije i odvoz smeća. Svaka od tih stavki ima svoje detalje kojim upravljate, a noviteti u Cities: Skylines je da zdravstvo ima zadatak rješavanja i odvoza mrtvaca iz grada, tako da ćete se zateći u problemu gradnje groblja i krematorija.

Totalna sloboda gradnje…

Vaš grad napreduje i raste ukoliko su ljudi koji tu žive zadovoljni i sretni, a broj populacije stalno raste. Kada nastupe problemi, obično imate dovoljno vremena za rješavanje istih, no ako neke dijelove grada, zadovoljstvo i kvalitetu življenja zapostavite na duže vrijeme, stvari mogu krenuti nizbrdo, ljudi će vam početi napuštati kuće i stanove i gubit ćete stanovnike, što za sobom povlači daljnje zavrzlame. Rekao sam da igra nije pretjerano kompleksna, što će možda najviše smetati hardcore igračima koji vole puno statistike, no možemo reći da je u savršenom omjeru izazova i casual uživanja u igri, pogotovo ako uzmemo u obzir sve probleme koji će doći s velikim gradom.

Samo sučelje igre uvelike će vam pomoći u ugodnom igranju. Lijepog je i nenapadnog izgleda i što je najvažnije brzo ćete naučiti gdje se što nalazi i kako se služiti sa svim njegovim aspektima. Postoje filteri koji vam statistički prikazuju razne informacije vašeg grada i njih ćete dosta koristiti kako bi saznali što morate raditi i popravljati. Unity engine u kombinaciji za slobodom gradnje stvara izvanredne prizore vašeg grada i grafički doživljaj igre je zbilja odličan. Sa kamerom možete doći bilo gdje i promatrati dijelove vašeg grada do najsitnijih detalja. Najzanimljivije je što je svaki čovjek u vašem gradu unikat, odnosno jedinka za sebe, svak negdje živi i nešto radi, a vi možete kliknuti na bilo koga od njih i pratiti njegovu dnevnu rutinu. Vaši građani su živa zajednica i komunicirat će s vama preko Chirpera, društvene mreže koja je zapravo sinonim za Twitter. Svako malo će vam se na vrhu ekrana prikazivati “tweetovi” sa simpatičnim hashtagovima u kojima građani govore čime su zadovoljni a čime ne. Ispočetka je zabavno, no ekipa iz Colossal Ordera vjerojatno nije razmišljala o tome kada grad postane prevelik da novi “tweetovi” iskaču na ekranu kao gljive poslije kiše. No ništa zato, sami se nakon nekog vremena suptilno smanje, a možete ih i izgasiti u opcijama igre ili putem modova.

U predgrađu je super, ali za ugodan prijevoz do grada treba puno posla!

Modovi! Opako valja spomenuti još jednu snažnu boljku Cities: Skylinesa, a to je da potpuno podržava steam workshop, tako da u igri već postoji enorman broj modova i dodataka koje velika zajednica ove igre marljivo radi. Od novih modela kuća, zgrada, prometnih čvorova preko modova koji vam dopuštaju gradnju na svih 25 polja (enormno!), modova koji umjesto vas ruše napuštene zgrade ili odvoze tijela sa prenapučenih groblja na paljenje (zna postati naporno nakon nekog vremena), pa sve do avio simulatora za vaš grad, kamere iz prvog lica, naprednih promjena u mehanici i statistici igre. Samo nebo je granica i ne bi me čudilo da nakon nekog vremena dobijemo neke opake “total overhaul” modove.

Pokušavam se sjetiti nečeg lošeg što bi trebao spomenuti o igri, ali jednostavno ne ide. Osim što možda igrači koji su navikli na kompleksnost popust one iz Europe Universalis neće biti toliko zadovoljni, te osim nekoliko sitnih bugova, nema naprosto ništa loše što bi mogao dodati. Prvo pa muško rekli bi neki, jer Colossal Orderu je ovo zapravo prvi čistokrvni naslov u city-building žanru, a većih problema nema, jedino možda nedostatak još više genijalnih stvari za koje se iskreno nadam da će developeri nastaviti u budućnosti te nam podariti novu veliku franšizu. Tamo gdje su SimCity i CitiesXXL podbacili, Cities: Skylines je ne samo zadovoljio nego i unio toliko svježine i zanimljivosti da ga mirna srca možemo okruniti za novog kralja city-building igara. Stoga hura! Kralj je mrtav, živio kralj!

Prije četiri godine, u iščekivanju nove Zelde za Wii, odnosno Skyward Sworda, Nintendo je objavio remake najpopularnijeg nastavka ovog dugovječnog serijala, Ocarinu of Time za 3DS. Opet u čekanju novog „velikog“ nastavka, producent Eiji Aonuma s ekipom je odradio remake The Wind Wakera za Wii U te novu „malu“ Zeldu za 3DS A Link Between Worlds koji se nadovezao na treći dio A Link to the Past za SNES. Vidjelo se da je Nintendo uspješan u vraćanju starijim Zeldama, pa je bilo logično očekivati da će se pojaviti još poneka prerada neke od ranijih Zeldi. Iako je bilo manjih naznaka, moglo se samo pretpostavljati koju staru Zeldu ćemo vidjeti u novom ruhu, a na osobno veselje izbor je pao na Majora’s Mask, jednu od manje eksponiranih Zeldi koja je istovremeno i jedna od bitno drukčijih Zeldi u serijalu.

Po čemu drukčija? Za početak, nema Ganona, glavnog negativca koji se pojavljuje u većini nastavaka, a ni Zelde (osim u jednom kratkom prisjećanju). Isto tako, nema ni master sworda, ultimativnog oružja protiv zla. Priča se također ne odvija u kraljevstvu Hyrule nego u Termini kojoj prijeti katastrofa. Upravo zbog potencijalne sudbine Termine priča je i mračnija, depresivnija u odnosu na ostatak serijala. A ima toga još.

Letim, letim, ali u krivom smjeru

Nova Linkova avantura počinje potragom za Navi, vilom pomoćnicom iz Ocarine of Time. Prolaskom kroz šumu Link nailazi na vragolastog Skull Kida, a u susretu s njim gubi okarinu i vjernu Eponu, fizička pojava mu biva izmijenjena te se nađe u sasvim nepoznatom svijetu. Da ne bude sve tako negativno, dobiva novu vilinsku pomoćnicu Tatl, a i saznaje što mu je potrebno činiti da se vrati u prijašnje stanje i, naravno, spasi svijet Termine kojoj, zahvaljujući Skull Kidu (ili pak možda nekom drugom), prijeti pad Mjeseca u roku od 72 sata.

Vizualno, Majora’s Mask 3D izgleda vrlo bogato i svježe iako je vidljivo da se ne radi o suvremenom naslovu. Što se tiče 3D efekta, dobro je odrađen kao i u slučaju Ocarine of Time 3D, no s uobičajenim problemima prilikom pomicanja konzole. Naravno, igranje na New 3DS-u nema tih poteškoća. Kamera je standardno dobra, no ponekad se u nezgodnom trenutku zna postaviti iza nekog objekta, no ništa strašno.

Divim se svojem novom oružju

Po mehanici igranja, bez obzira na starost od 15 godina, igra ne djeluje zastarjelo. Manipuliranje trodnevnim ciklusom kao osnovnom idejom igre bila je hrabra ideja i srećom se pokazala vrlo dobrom. Iako ponekad može zasmetati ponavljanje određenih segmenata (više izraženo u početnim satima igre), ne dobiva se dojam repetitivnosti. Clock Town kao glavni grad Termine jedan je od boljih centralnih hubova Zelda igara u kojem se odvija dobar dio misija te kroz razgovor s drugim likovima dobivamo informacije o misijama i određenim događajima koje bismo lako mogli propustiti. Tu su i klasične trgovine predmetima, bar u kojem možemo okrenuti rundu mlijeka i mnogo drugih mjesta u kojima se odvijaju razne zabavne mini-igre. I one također variraju ovisno u kojem se danu nalazimo. Za lakše snalaženje u nekoliko desetaka misija služi izvrsni quest log u koji se bilježe sve misije i ostala zbivanja te se može pratiti gdje i kada se treba pojaviti kako bi obavili koju misiju. Pored vremenskog ciklusa, novost su i famozne maske koje su Linku potrebne kako bi uopće i mogao riješiti velik broj misija. Neke maske su vitalne i daju Linku mogućnost preobrazbe. Tako se možemo pretvoriti u sitnog drvolikog Dekua, agilnog Zoru i moćnog Gorona. One s preobrazbom daju i specifične sposobnosti: kao Deku može se lebdjeti, kao Zora plivati, a kao Goron kotrljati (vrlo zabavno). Tu je i za svaku masku vlastiti sustav borbe s protivnicima. Druge maske su po sebi opcionalne, no opet važne za rješavanje misija, a i daju određene sposobnosti (brže trčanje, mogućnost eksplozije bez trošenja bombi, plesanje, zaobilaženje protivnika…), pa je poželjno pronaći ih što više. Naravno, glavne maske su potrebne i za prelazak dungeona, odnosno hramova. Ova Zelda broji četiri hrama što bi se moglo činiti kao malo, no to baš i nije istina. Svaki je osmišljen oko upotrebe određene maske (šumski motiv prvog je za Deku masku, snježno/vulkanski motiv drugog za Goron masku te vodeni motiv trećeg za Zora masku). Zadnji hram zahtjeva ravnomjernu uporabu svih maski. Vremenski pritisak se najviše osjeća upravo u hramovima, a gotovo je sigurno da će biti potrebno vratiti se barem još jednom u svaki, a što se tiče zadnjeg i više puta. Prilikom vraćanja potrebno je opet pronaći manje-više sve ključeve, no novi item koji se otkriva ostaje u inventaru trajno. To ponavljanje i nije baš uvijek previše zabavno. Ovo je, po mom mišljenju, jedina Zelda u kojoj je veći užitak igranja izvan hramova negoli u njima.

Sad kad te oborim…

Glazba također nije zapostavljena iako melodije nisu baš vrh serijala. Tako ćemo opet svirati okarinu, ali samo kao Link u svojoj pravoj pojavi. Kao Deku svirat ćemo puhački instrument, kao Zora biti gitaristički heroj, a kao Goron lupati po bubnjevima. Određenim melodijama se utječe na vrijeme, pa se tako može vratiti u zoru prvog dana, usporiti vrijeme (vrlo korisno za hramove), prebaciti se naprijed kroz vrijeme unutar određenog dana, a druge melodije će poslužiti za prebacivanje između statua za snimanje pozicije, prizivanje Epone itd.

Iako Zelde nemaju new game+ opciju ili bonuse koji se otključavaju prilikom završetka igre, neke su ipak toliko dobre da vuku na ponovna igranja, no s ovom to baš i nije slučaj. Ipak, Majora’s Mask 3D svakako zaslužuje da joj se posveti i više od tri dana koja je Link imao na raspolaganju.

The Order: 1886 je jedna od onih igara koju su mnogi pokopali i prije nego što je stigla u prodaju. Ova PlayStation 4 ekskluziva Sonyjevog studija Ready at Dawn dočekana je na nož već prilikom svoje prve gameplay demonstracije, a kao njenu najveću manu mnogi su navodili prilično generičan i beživotan gameplay, koji je znatno zasjenio spektakularnu audiovizualnu prezentaciju koja na sav glas jednostavno vrišti „next-gen“.

Priliku da osobno isprobam The Order: 1886 imao sam na prošlogodišnjem Reboot Infogamer sajmu, a ono što sam tada vidio ostavilo je sličan dojam i na mene, no s obzirom da je u to vrijeme do izlaska igre bilo ostalo gotovo pola godine te da je u pitanju bio demo već star nekoliko mjeseci, očekivao sam da će se Ready at Dawn pozabaviti manama igre te ih eventualno ispraviti u konačnici, osobito nakon nekoliko kraćih odgoda igre. Sada kada je igra konačno stigla u prodaju, red je da provjerimo što nam zapravo ona nudi i koliko je ona u stvari dobra, odnosno loša.

Kaos i „Red“ u steampunk viktorijanskom Londonu

Već prilikom prve najave, The Order: 1886 je svojim settingom i atmosferom zaintrigirao veliki broj igrača. Fantastična priča smještena u alternativni steampunk viktorijanski London i red vitezova koji se bori protiv sila zla već na prvu zvučali su obećavajuće, a sada kada je puna igra pred nama, moram priznati da sve djeluje još bolje, barem što se priče tiče.

Radnja igre, kao što i sam naziv govori, smještena je u alternativni London 1886. godine. Industrijska revolucija sve više i više uzima zamah, javljaju se ogromne kompanije koje drže monopol nad raznim dijelovima industrije, a gdje su visokoprofitni poslovi, tu su uvijek i brojne spletke i manipulacije a obična sirotinja, kao i uvijek, u tome najviše ispašta. No u pozadini industrijskih previranja i nemilosrdnih staleških sukoba, krije se i nešto mnogo opasnije i mračnije – u pozadini svega toga bijesni rat između vukodlaka i reda vitezova, koji u tajnosti čuvaju London.

Dobrodošli u alternativni viktorijanski London!

Svi manje-više znamo pravu priču o kralju Arturu i vitezovima okruglog stola, no The Order: 1886 nam donosi nešto drukčiju viziju iste. Naime, ova verzija glasi ovako – kralj Artur u VI stoljeću okuplja vitezove okruglog stola iz jednog drugog razloga – borbe protiv vukodlaka, a otkriće „crne vode“ koja liječi i produljuje životni vijek predstavlja jedan od ključnih razloga superiornosti Reda, u čijim su se redovima i nakon više od deset stoljeća našli isti vitezovi. Tako je bilo stoljećima nakon Artura. Sile dobra u sadašnjosti, na čelu s glavnim protagonistom Sir Galahadom i njegovim odredom, zahvaljujući tehnološkom napretku počinju pobjeđivati u ratu protiv sila zla, međutim i protivnička strana ima asa u rukavu – prvenstveno u vidu izdajnika u redovima „dobrica“, zahvaljujući kojem su uvijek korak ispred. Upravo će ta izdaja pokrenuti grandioznu teoriju urote alternativnog Londona, na Galahadu i ekipi bit će da otkrije tko stoji iza svega toga, a u njihovom nastojanju da u tome uspiju pomoći će im ni manje ni više nego slavni Nikola Tesla. Tesla će za Galahada, Percivala, Lafayetta i Lady Igraine kreirati tehnički superiorno oružje i cool gadgete, koji će im dati ogromnu prednost u borbi protiv gotovo golorukih pobunjenika i znatno snažnijih i opasnijih vukodlaka.

Lafayette, Percival, Igraine i Galahad – dobro poznata četvorka s kojom ćemo se družiti već dio igre

Alternativni steampunk London, vitezovi okruglog stola, Jack Trbosjek i Whitechappel, Nikola Tesla, Thomas Edison i Charles Darwin u kombinaciji s prilično interesantnom pričom i autentičnom atmosferom sasvim su dovoljan razlog da privuku većinu igrača, no pojedini problemi koje gameplay donosi neke od tih igrača ipak neće zadržati 8 – 10 sati, koliko je potrebno za završetak igre.

Rivalstvo Nikole Tesle i Thomasa Edisona je tu da priču učini zabavnijom

Gears of Order: 1886

Uz uzbudljivu priču i vrhunsku atmosferu najbolje paše i dinamična raznolika gameplay mehanika i određena dubina izvođenja, što ipak nije slučaj s našim današnjim pacijentom, a nada da će Ready at Dawn nešto promijeniti u samom gameplayu raspršila se istog trenutka kada sam dobio kontrolu nad glavnim likom. Sve je isto kao i u demou, što znači da je pred nama klasičan cover based third person shooter u stilu Gears of Wara, a ostali segmenti gameplay mehanike još više pogoršavaju stvar. Linearnost igre narušena je i (pre)čestim quick time event sekvencama koje svako malo uskaču u sjajno odrežirane animacije, a kada vidite prilično loše uklopljeni stealth dio igre, bit će vam jasno da ovdje nešto baš i ne štima.

Ne, ovo nisu Gearsi, barem ne oni pravi

The Order: 1886 zaista nema mnogo toga za ponuditi, barem kada je u pitanju igrivost. Od samog početka pa do kraja očekuje vas red animacija, red šetanja i skakutanja,  red animacija pa red napucavanja, red animacija pa red šuljanja i izvršavanja traljavo uklopljenih QTE sekvenci (da, pogodili ste – animacija u igri ima dovoljno za cjelovečernji film).

QTE – nekada su bile cool, sada u većini slučajeva idu na živce

Veći dio igre napucavat ćete se s pobunjenicima, a nešto kasnije i s pripadnicima United India Companyja. Tek povremeno na vašem putu će se naći i poneki vukodlak, a borba protiv ovih čudovišta riješena je zaista očajno pa je na kraju ispalo da je jedan obični pobunjenik s puškicom opasniji protivnik nego golema zvijer koja vam jednim udarcem može otkinuti glavu (nemam namjeru trošiti riječi na istu, tko je igrao igru zna o čemu pričam, tko nije – pošteđen je razočaranja).

Stealth je još jedan od gameplay elemenata koji baš i nisu dobri

Gameplay sam po sebi jeste veoma intuitivan, no sve nekako djeluje preblijedo u odnosu na tehnički dio igre. Zamjerki samom gameplayu ima još mnogo, a spomenut ću još samo neke. Npr. istraživački dio u igri sveden je na teški minimum – ponekad ćete lutajući impresivno dizajniranim ali praznim lokacijama naletjeti na poneki dokument ili zvučni zapis koji možeto preslušati samo iz izbornika (DualShock 4 kontroler već se pokazao kao sjajno rješenje za mnoge kozmetičke dijelove pojedinih igara, a ovdje uopće nije iskorišten). Tu je i u većini slučajeva besmisleno pregledavanje predmeta i dokumenata. Prilično je iritirajuće kada se ko mahniti trudite okrenuti neki predmet kako biste nešto više doznali o njemu, misleći da je isti značajan za igru,a onda shvatite da je taj predmet u igru ubačen čisto radi kozmetike.

Jednim udarcem dvije muhe – efikasna eliminacija “vučka” + otključan trofej

No, kako ne biste pomislili da je smisao ove recenzije pošteno ocrniti The Order: 1886, ova igra svakako ima i svojih svijetlih trenutaka. Iako je pucački segment prejednostavan, samo napucavanje s protivnicima nije loše odrađeno. Detekcija pogodataka je kvalitetno odrađena, a svakako jedna od najsvjetlijih strana igre jeste arsenal oružja na kojem bi Galahadu i ekipi pozavidjeli i Ratchet & Clank, a koje će gospon Tesla osmisliti za glavne likove. Iako može malo zasmetati što je većinu tog oružja moguće koristiti na tek nekoliko mjesta, zabava je svakako zagarantirana (Thermite Rifle je jedno od najzabavnijih oružja koja smo mogli koristiti u igrama tokom nekoliko posljednjih godina). Tu je i nekoliko super zabavnih gadgeta, poput uređaja za hakiranje ili obijanje brava, a zaista je cool što je u jednom momentu u igri moguće pozvati zračnu potporu i to pomoću Morsea. A kakav bi to shooter bio da u njemu nema i nekih slow-motion efekata i bullet timea? Iako nije Max Payne ili neki drugi akcijski heroj, i Galahad može povremeno usporiti vrijeme i potamaniti sve što se nalazi na ekranu. Ovo je moguće zahvaljujući crnoj vodi koju Galahad nosi oko vrata, međutim s obzirom da ćete nju češće čuvati za liječenje u kritičnim situacijama te kako igra i nije pretjerano izazovna, vrlo rijetko će vam uopće i pasti na pamet taj svojevrsni bullet time.

Sada kada smo spomenuli izazovnost igre, red je da o istoj i kažemo par riječi. Naime, The Order: 1886 je veoma laka i neizazovna igra kroz koju će se igrač prosječnih vještina na „normal“ postavkama prošetati za maksimalno 8-10 sati. Svi iskusniji igrači nemaju potrebe započinjati igru na „normalu“ pa u startu savjetujem da igru pokrenu na „hardu“, jer tek tada bi im mogla biti nešto zanimljivija i izazovnija.

U igri ima dosta “praznog hoda” no barem ćemo uživati u sjajno dizajniranim lokacijama

The Order: 1886 na veliko iznenađenje ne donosi nikakav multiplayer. Sve je podređeno snažnoj priči i single player igranju, a s obzirom da nakon jednog prolaska, igra ne nudi nikakav povod za ponovno igranje, dovodi se u pitanju isplativost ovog naslova. Upravo je to razlog zašto se The Order: 1886 neće prodati u očekivanoj nakladi, jer pomalo je i besramno od izdavača i developera da od igrača „otmu“ punu AAA cijenu za nešto što će prosječan igrač izgustirati za maksimalno dva poslijepodneva.

Napokon jedna „next-gen“ igra

I dok na polju gameplaya baš i ne briljira, The Order: 1886 je s tehničkog aspekta jedna od najimpresivnijih igara današnjice. Vizuali u igri jednom riječju su sjajni. Dizajn likova i lokacija je fantastičan, a ultraširoki filmski prikaz daje igri potpuno novu perspektivu koja se možda i neće svidjeti svima. Atmosfera steampunk viktorijanskog Londona dočarana je do najsitnijih detalja, a prljavština svakog mračnog kutka Londona toliko je živa da ju gotovo možete osjetiti i udahnuti (hodajući ulicama Whitechappela i promatrajući prljave sirotinjske kutke i bordele te teškim životom i bijedom izmrcvarenu sirotinju i očajne prostituke, svakog trenutka ćete iz magle očekivati i pojavljivanje Jacka Trbosjeka i legendarnog detektivskog dvojca, Sherlocka Holmesa i Doctora Watsona, koji mu je za petama).  Jedinu manju zamjerku dao bih zaista presitnim titlovima, koji su čak i na velikim televizorima premaleni za čitanje. Zvučna strana igre odrađena je besprijekorno, a svakako bih izdvojio odličan voice acting koji se proteže kroz cijelu igru.

Whitechappel je jedna od najimpresivnijih lokacija u igri

Kamera u igri je uglavnom dobra, osim prilikom borbe s vukodlacima i kod pojedinih stealth segmenata, gdje zna prilično iznervirati zbog svojih oštrih kadrova, no nije u pitanju ništa strašno. S druge strane, ono što bi moglo malo iznervirati jeste prilično loše realizirana umjetna inteligencija suboraca i protivnika. Naime, često će se dogoditi da će vaša pratnja bez prestanka pucati u prazno, dok vas okružuje desetak do zuba naoružanih protivnika, koje ćete, htjeli vi to ili ne, ipak morati sami srediti. Isto tako, protivnici će često samo čekati da ih uspokojite, dok će vas u pojedinim situacijama upucati a da se i ne snađete (osobito u stealth sekvencama, često će se dogoditi da uopće ne budete u protivnikovom vidokrugu, a da vam on smjesti metak posred čela).

Vizuali? Slika govori tisuću riječi

Igru krasi nejvjerojatna filmičnost, a činjenica da u njoj ima preko sat i pol animacija, sama po sebi govori u kojem je pravcu Sony odlučio odvesti ovaj naslov. Priča u igri je veoma dobra i „drži vodu“, međutim ne donosi neki konkretan završetak, što samo sugerira da Sony ima veće planove s ovim ostvarenjem. I dok ćemo puni rasplet radnje vjerojatno vidjeti u drugom ili možda trećem nastavku (ukoliko do njega dođe, a vjerujem da hoće), ono što kod priče i scenarija može malo zasmetati jeste generalna nedorađenost likova. Naime, osim Galahada (koji je ujedno i jedini igrivi lik), ostale sporedne likove nećemo ni stići dobro upoznati, a već ćemo biti na predugačkoj odjavnoj špici, a to svakako predstavlja još jedan manji minus.

Simpatičan easter egg jedan je od rijetkih razloga za istraživanje praznih kutova lokacija igre

Red ili NeRed?

Rekao bih ipak nešto između. The Order: 1886 je igra koja smjelo balansira na audiovizualnoj perfekciji i znatno lošijoj gameplay izvedbi, ali koju bi svi ljubitelji mračnijih steampunk akcijskih avantura morali barem isprobati. Kupnju iste svakako ne bih preporučio svima, jer 60 eura je zaista previše za jednokratnih 10-ak sati dosadnjikave zabave. S druge strane, ukoliko se nađete u prilici zaigrati The Order: 1886, to svakako učinite – čisto da se sami uvjerite o kakvom je ostvarenju riječ.

Jedinstven pristup formuli FPS igranja zaslužuje i jedinstven osvrt, a Tower of Guns je upravo to, jedinstven FPS u doba kada nemamo baš pretjeranog odstupanja od prokušanih formula u tom žanru. Probajte ako možete zamisliti FPS u kojem je svaki start/početak igranja drugačiji pa su pred vama drugačiji leveli, drugačiji tipovi protivnika i onda u mix ubacite i da vas svaka smrt vraća na apsolutni početak (permadeath u najboljem ruhu).

Tower of Guns je u početku svoj život započeo kao ideja jednog čovjeka s kojom se bavio u slobodno vrijeme da bi na kraju završio kao puni proizvod razvijen od strane jednog čovjeka. Pa kako je ispala razvijena od strane jedne jedine osobe koja već u svojim najavnim trailerima otkriva sve svoje adute, ajmo škicnuti.

Permadeath reinvented

Činjenica da neku igru krasi permadeath mehanika uvijek je značila jednu stvar, level je potrebno naučiti napamet kako bismo ga uspješno završili, no Tower of Guns je i tom “pristupu” doskočio. Tako svaki naš ponovni početak igranja počinje s novim protivnicima, nanovo generiranim levelima što Tower of Guns čini beskonačnom igrom u klasičnom smislu replay valuea.

Puc, puc zabava pucketa…puc, puc u gujsci ti raketa!

Naravno, kao i uvijek permadeath je najveći pain in the ass ikada osmišljen u videoigrama, no istvremeno je i užasno pozivitan te zaista tjera igrača do krajnjih granica koncentracije i razvoja igraćih sposobnosti. Ukratko, Tower of Guns će vas natjerati da svaki ispaljeni metak i pokret budu savršeno odrađeni i smisleni kako bi ostali što duže na životu.

Sadržaja malo, gameplaya puno…

I točno tako, sama igra ne sadrži previše oružja i protivnika. Gameplay je jednodimenzionalan, imamo pušku (ili više njih) i moramo pobiti sve što želi pobiti nas. Igra pred nas stavlja toranj (Tower) pun oružja/topova/raznih oružanih čudesa (Guns), a sam toranj ima 7 levela koje moramo savladati u jednom prolazu. Nikakav poseban story se ne krije iza tog, nikakav podtekst ili specijalna sociološka poruka. Od nas se očekuje da napredujemo level po level i pucamo po nasumično generiranim levelima i ostanemo što je duže živima i ako bogek da pregazimo svih sedam levela uključujući i njihove bosseve.

Ma koliko puta se izgenerirali , leveli su uvijek dobri!

Dizajn levela je kao što ponovno navodimo, totalno nasumično generiran svaki put kada krećemo u toranj. Protivnici su često nepomični turreti no svega ima unutra, levitirajućih topova, laserski navođenih projektila, bjesnih cirkularnih pila i slično (što može biti slično tome?!). Nakon svakog levela nas čeka boss battle koji je blago rečeno kaotičan i ponekada zaista iziskuje nadljudske napore (pogotovo na konzolaškom kontroleru).

Oružja ima razni spektar, od topova, kvazi sačmarica pa sve do lansera cirkularnih pila. Manje više naše naoružanje sačinjavaju prenosne verzije protivničkih turreta i oružja. Sam gameplay je vrlo sličan twitch FPS igrama uz Air Jordan “hang-time” skok koji kao da je dijelom preuzet iz Halo serijala. U svakom slučaju i uz ovoliko malo sadržaja, Tower of Guns pruža jako puno sati guštanja, ali samo pod uvjetom da ste ljubitelj mazohističkih igara (pogotovo za igrače na konzolama).

Ono što bi Tower of Guns učinilo maestralnom igrom jest multiplayer (online ili barem co-op), pa izostanak ovog moda smatramo najvećim minusom. Obzirom na permadeath mehaniku vjerojatno ne bismo imali puno prijatelja koji bi bili voljni s nama iznova pokušavati osvojiti toranj. Na kraju je vjerojatno i sama permadeath mehanika razlog izostanka bilo kakvog tipa multiplayera.

Pila naopako?

Obzirom da je FPS žanr etablirao svoje normative i šablone, ostaje pitanje koliko će publika biti spremna na ovakav odmak. Smatramo da je Joe Mirabello kao One Man Show unutar Terrible Posture Games razvojne kuće odradio sjajan posao i svakako prodrmao učmale norme FPS žanra. Ubacivanje rougelike permadeath mehanike je potpuni pogodak (iako frustrirajući) koji može pružiti sate uživanja (i živciranja).

Tower of Guns je vizualno pristojan i to je manje više sve što se može reći o samom izgledu igre. Na prvu asocira na Borderlands no daleko je od raskošnosti koju nam Borderlands serijal pruža (iako koriste isti Unreal 3 engine). Zvuk je na trenutke grozan te neslušljiv ali to pridodajemo ekstremnim (i brojnjim) pucnjevima koji se odvijaju iz levela u level.

Velika većina igrača će ovaj naslova zaobići kao nešto trivijalno i dosadno, no ne mogu biti više u krivu. Naš savjet je da obzirom na iznimno nisku cijenu igre (na PSN-u je čak bila i free jedno vrijeme u PS+ pretplati) svakako pružite šansu Tornju Čudnovatog Oružja, ako zbog ničega onda da se isfrustrirate na najjače.

Iako je Kickstarter leglo loših ideja za koje su oni bez sposobnosti logičkog razmišljanja spremni dati pare, pa se financiraju mlazni kišobrani (ovo je čak i konceptualno puno mentalno izazvanije, da ne kažen retardirano, nego se čini na prvu ruku), solarne staklene ploče kao zamjena asfalta (zar itko želi vozit po staklu?), tu i tamo sam koncept zasja pa pare sjednu u prave ruke, ruke sa vještinom i kreativnošću da se izradi nešto što ne bi bilo moguće da financije ovise o korporacijama čija opsjednutost kvartalnim izvještajima nas je dovela u ovaj vrli novi svijet štancanja površnog recikliranog sadržaja.

Nekoć davno, dok sam bio mlad i perspektivan, napravio sam fatalnu pogrešku i podlegao hvalospjevima novinskih članaka, te instalirao igru zvanu Baldur’s Gate. Mlad i zelen podlegao sam njeim čarima, razrađenom bujnom svijetu, putenim kilometrima teksta i slatkim malim sitnicama koje su odisale kreativnošću i duhovitošću. Sljedećih pet godina uživao sam u otvorenoj vezi sa njom, pa kasnije njezinom mlađom sestrom Baldur’s Gate 2, kao i frendicama Icewind Dale i onom luđakinjom zvanom Planescape: Torment.

Noćni život u Eori odvija se u undergroud klubovima

Nakon toga, sve se promijenilo, 3D je zamijenio 2D, a duboke izometrijske RPG avanture su nekako nestale. Tu i tamo se pojavila neka nova, ali nije to više bilo to. Možda sam zaboravio voljeti, onako naivno dječački, možda samo nostalgično gledam, pa zaboravljam na loše stvari i brojim samo dahove koji su mi oduzeti.

Ko tebe toljagom ti njega sjekirom

A onda u cijelu priču uliće Obsidian Entertainment, koji su počeli sa izradom nastavaka Biowarea (Neverwinter Nights 2 i KOTOR 2), a nakon par promašaja (jel se itko sjeća debakla zvanog Alpha Protocol) briljirali sa Fallout: New Vegas i South Park: The Stick of Truth. Njihova Kickstarter kampanja je jedna od prvih uspješnih crowdfunding priča, a potrajalo je malo vremena dok smo se našli u prilici da vidimo koliko su pare bačene na ekran u njihovom smjeru dobro iskorištene.

Stupovi vječnosti

Pillars of Eternity počinje kao i svaki punokrvni RPG, sa stvaranjem lika koji će biti vaš veleposlanik u tom fantazijskom svijetu. Obsidian vam na izbor daje šest rasa, jedanaest klasa i sedam kultura od kojih svaka utječe na vaše početne statistike. Likovi imaju šest atributa, od koji svaki ima podatribute, tako da imate sve potrebne alate za stvaranje uistinu jedinstvenog lika za vaše avanture u Eori, konkretnije u njezinom dijelu zvanom Eastern Reach, prostoru ugrubo veličine Španjolske.

Sam svijet je pažljivo smišljen, tako da osim zanimljive geopolitičke situacije, svijet ima i duboku povijest, a po stilu i tehnologiji najbolje ga se može usporediti sa našom renesansom, kad bi naša renesansa bila bogata magijom. Vatrena oružja postoje, al je ta tehnologija još u povojima, pa su upitno korisna, iako ovo začinjava cijeli svijet sa malo steampunka.

Nisi živio dok nisi cjepidlačio na character creation ekranu

Sama priča je puno zrelija i otkačenija, nego što sam očekivao. Sve se vrti oko duša, koje nastanjuju ljuske žitelja Eore. Kao i u alkemiji, duše su osnova magije, a nastanjuju mnoga tijela tokom svojeg postojanja i nose sjećanja ljuski koje su prije nastanjivale. Naravno, svaka dobra avantura ne počinje bez misterije, pa u svijetu Eore se počinju rađati djeca bez duša. Čije i kako tučeno je to maslo, ostaje na vašem pažljivo složenom liku da otkrije. On, naravno, mora biti poseban, pa je iznimna individua koju nazivaju Gledalac oliti po engleskom Watcher. Ono što on radi je gledanje u samu dušu, i to bukvalno, ne kao izjava kojom bari trebe dok ih gleda u oči. Gledanjem u dušu možete prizvati prošle živote likova, što je prilično maštovit način prikupljanja informacija.

Ispeci, pa klikni

Igra je taktička po rješavanju sukoba, odvija se u stvarnom vremenu sa mogućnošću pauziranja. Ovo možete koristiti i za odlazak na WC, ali primarna namjena je pomno taktiziranje i razmišljanje o sljedećem koraku. S obzirom da ne kontrolirate samo jednog lika nego sa sobom vučete galeriju živopisnih likova, ovo je itekako korisno, a opet je u duhu klasika čije naslijeđe želi nastaviti. Krajnji rezultat je elegantna borba, a opet zadovoljavajuće taktičko iskustvo.

Svijet je bogat društvenim igrama koje ožive svaki tulum

Igra koristi maglu rata ili kako Sjedinjene McDonalds kolonije kažu Fog of War, pa ste uvijek samo par koraka od nepoznatog. A nepoznato je osnova ove igre, jer za istraživanje dobivate XP, a ne za mlaćenje raznih spodoba poznatog ili nepoznatog oblika.

Pošto je ipak surov svijet u pitanju, bitno je imati neki dio njega koji zovete domom, u ovoj igri to je tvrđava koju možete nadograđivati i time dizati statistike vašeg lika.

Prekrasno izrađene lokacije su na svakom koraku

Interakcija sa svijetom, osim toljagom i ognjem, se vrši dijalozima, koji se prilično netipično za ovo doba prezentira tekstom.

Ako znate čitati, a ne samo gledati meme i gifove, sadržaj je vrhunski smišljen i napisan. Sama igra se zatamni, a tekst dođe u prvi plan, prisiljavajući da se fokusirate na pomno osmišljene paragrafe. Ovo je jednostavan trik, ali itekako učinkovit za imersiju u ovo literarno remek djelo. Ovisno o vašim statistikama igra će vam nuditi razne opcije u razgovoru, pa ako ste skloniji diplomaciji izbjeći ćete situacije u kojima se raspravlja ko ima veći mač.

Igra vas se ne boji ubiti, jer joj nije bitno ako ste razmaženo derište koje odustaje na prvu prepreku. Čak i na najlakšoj težini, redovito ćete se naći u situacijama kojima niste dorasli. A pošto igra ne daje iskustvo za prazno mlaćenje mobova, ne možete otići ubiti par svinja pa se vratit dorasliji situaciji. Na najtežoj postavci Trial of the Damned, igra briše snimljenu poziciju ako umrete. Hardcore do kraja.

Arheološki klub u šetnji sa psima

Grafika i zvuk su po svemu u duhu naslova čije stope Pillars of Eternity prati, ali opet dovoljno u duhu modernih visokih rezolucija da se nitko ne može buniti. Pozadine su maštovitno osmišljene i predivno oslikane. Glasovi u igri variraju od odličnih do podnošljivih, a glazba od nenametljive pozadinske do epske.

Knjiga bez korica

Klasici koji su inspririrali ovu igru su svoj sustav borbe i svjetove licencirali, koristeći provjerene sustave da ispričaju svoju priču. Obsidian Entertainment je pristupio prilično ambiciozno, pa je iskoristio svu svoju kreativnost da stvori novi svijet. I to kakav svijet. Očekivao san generički konvencionalni fantasy, a da će se s malo ozbiljnijim temama pozabaviti nadolazeći Torment: Planes of Runeterra. I naravno, kao i mnogo puta u životu, bio sam u krivu. Jer iako je ovo posveta igrama zbog kojih sam se zaljubio u žanr, svaki detalj je pomno stvoren i smišljen, pa nikad se neće dogoditi onaj gorki već viđeno osjećaj.

Kao da zakucani prozori nisu dovoljan razlog za brigu, nego mora bit i magla

Osnovna tematika igre, o dušama i rađanju djece bez duša, nije mogla biti više pogođena. Ne samo kao koncept, nego kao i kritika moderne zabave, pa i ljudi za koje je namijenjena. Iz mjeseca u mjesec zatrpava nas se površnim sadržajima, jer više nismo ni sposobni posvetiti pažnje nečemu šta je smisleno i duboko. Bitno da je novo, i da nas zaintrigira na neko vrijeme, da bi bilo odbačeno čim se pojavi nešto potencijalno bolje. Priče se prezentiraju animacijama, jer mašte više nema u umovima mladih, a težina drži na rubu prelaganog, jer ne daj bože da neko negdje zapne. Pillars of Eternity zna što želi i ne boji se to postići na način na koji misli da je ispravno.

Da je Pillars of Eternity izašao prošle godine bio bi igra godine, ali s obzirom da je izašao ove godine biti će igra godine. I dok srljamo prema potencijalnom debaklu zvanom Star Titanic … pardon, Citizen, koji bi mogao baciti negativno svjetlo na Kickstarter, Pillars of Eternity je dokaz da je crowfunding koncept koji može spasiti modernu industriju zabave, dajući nam igre koje želimo a ne bezdušne poluproizvode čiji maketing je jedina stvar koja je profesionalno odrađena.

Shadowrun je jedno od onih okruženja koje je tokom godina palo u zaborav. Zahvaljujući novom valu nostalgije i Kickstarteru, a i samom manjku novog materijala ili maštovitosti da se smisli nešto orginalno, vraća se na ne tako velika vrata. Prvo je Harebrained Schemes uz pomoć financija iz puka napravio vrsni Shadowrun Returns, a ovo nije ekspanzija za tu igru kako sam ja prvotno pomislio kad je Gordan poslao ključ. Ova igra je također započela svoj život na Kickstarteru, ali kao Shadowrun Online, što objašnjava moj manjak interesa, jer sam vjerojatno pomislio da je u pitanju neki WoW klon, a ne taktička igra na poteze.

Moje neznanje se osim na samu igru proteže i na Cliffhanger Productions. Njihova službena internet stranica navodi brojne veterane iz zvučnih studija predane da vam pruže nešto što dosad niste okusili. Velike riječi za studio u čijem se kontekstu osim Shadowrun Chronicles – Boston Lockdown spominje jedino Ærena, nekakva free 2 play taktička igra, očito zamišljena za mobitele i tablete, ali objavljena i na Steamu. Iako zvuči poznato, oslijepio sam na free 2 play igre, vjerojatno nadogradnja ad-block sustava koji mi se razvio u mozgu.

Iako se stabla vještina čine bogatima, dosta opcija su samo pojačane verzije već otključanih

GospodarPrstenova.com

Sam Shadowrun je okruženje koje izgleda kao da je William Gibson pisao Gospodara prstenova. Egzotične rase i magija su tu, a predivne krajolike međuzemlja su zamjenili betonski cyberpunk megalopolisi. Pa ako volite hakiranje, augmentacije, tehnologiju budućnosti, a ne želite se odreći orka i magije, Shadowrun je idealan za vas. Daleko od poželjnog mjesta za odmor, ali čisto zadovoljavajuće za vikend eskapizam.

Svijetom vladaju korporacije, kako to obično biva u distopijskim okruženjima, koje misle samo na profit i svoje kvartalne izvještaje. Ne smijete ovo brkati sa korporacijama u današnjem svijetu, jer njihova agenda su ipak isključivo vaša sreća i udobnost. Kako korporacije često ne mogu rješiti sve legalnim putem uz pomoć odvjetnika, tu korisno dođu Shadowrunneri.

Ako ste mislili da je prstenova družina raznolika …

Shadowrunner je vrsta elitnog kriminalca koji se klanja jedino konvertibilnoj zelenjavi, a jedine stvari koje nije spreman napraviti su incest i narodni ples, za to su ipak tu odvjetnici. Kao što ste i pretpostavili, u igri ste Shadowrunner.

Budite se u operacionoj sali, usred zahvata za koji niste potpisali dopuštenje sa ozbiljnim slučajem amnezije. Jedina suvisla reakcija u toj situaciji je zgrabiti oružje i unesrećiti sve oko sebe, dok se situacija ne iskristalizira. Nekoliko leševa kasnije možete u miru nastaviti svoju avanturu.

Nisam zgodan, al sam nezgodan

Sama priča je kvalitetna, ali nažalost je Harebrained Schemes sa svojim Shadowrun Returns i Shadowrun: Dragonfall igrama postavio ljestvicu skoro nepravedno visoko. Nepravedno je možda i uspoređivati ove dvije igre, jer jedno je RPG avantura, a drugo taktička igra na poteze. U svakom slučaju Shadowrun Chronicles – Boston Lockdown ima solidnu priču, iako je nećete baš moći učiniti svojom. Ovdje nema razgranatih razgovora, nego je sve prilično jednosmjerno.

Kraljica na G4

Kao i svaki RPG, i ova igra počinje sa stvaranjem svog lika. Na izboru su vam razne rase i biografije, od kojih svaka ima svoje specifične bonuse. Ovi bonusi su uglavnom dovoljno mali da ne čine neku drastičnu razliku, ali da opet gurnu vašeg lika u pravom smjeru.

Nakon matematičkog dijela maskiranog u porijeklo i povijest, možete odabrati i oblekicu. Početne opcije su dovoljne da se malo poigrate, a dodatne kostime otključavate sa samim igranjem. Možete bez problema napraviti orka ko od stijene odvaljenog, u haljinici s grudnjakom. Ipak se cijeli život osjeća kao balerina zarobljena u tijelu izbacivača popularnih klubova gdje je glavni oblik plesa promjena žarulja.

Osnovno područje ove igre je hub, meni u obliku mape na kojoj možete trgovati, uzimati nove misije ili malo popričati sa NPC-jevima. Misije uvijek uzimate od istog lika, pa to malo kvari doživljaj. Samo područje se niti malo ne čini živo, unatoč hrpi likova koje kontroliraju igrači. a to je dio zbog kojeg se ova igra prvotno zvala Shadowrun: Online. Možete krenuti u misije sa predefiniranim likovima, ali igra je zamišljena kao co-op iskustvo.

Energetske katane, sazivanje stvorova i magija na jednom mjestu

Sama borba je odlično izvedena, ali meni osobno u igrama ovog tipa je draže sam raditi gluposti sa više likova, nego sam pomicati svoju figuru i čekati ostale da naprave svoju glupost. Borba veliki naglasak stavlja na flanking, kao što vam to i naglasi u početnoj sekvenci, pa je to naučinkovitiji pristup rješavanja problema u zaklonu.

Same misije se svode na princip “pobij sve na mapi”. Znam da je ovo igra koja se sve vrti oko borbe, ali u bogatom Shadowrun svijetu to je jednostavno šteta. Mogućnosti su neograničene, a na kraju se sve svodi na pravilnu raspodjelu poginulih i preživjelih.

Drevni indijanski obred sazivanja probijenih cijevi

Igra je poprilično izazovna, tako da ćete neke misije morati ponavljati. Ovo je rezultat i onog magičnog bacanja kocke iza kulisa i solidno odrađene umjetne inteligencije, koja često odrađuje posao suvislije nego igrači s kojima se odlučite uputiti u zajedničke avanture.

Nisam naočit, al sam preočit

Igra je lijepo dizajnirana, sa blagim utjecajem iz svijeta crtanih filmova. Likovi su donekle stilizirani, a paleta je malo optimističnija nego bi to trebao biti u odnosu na svijet u kojem se odvija. Meni osobno se ovo ne sviđa, ali posao je dobro odrađen. Dizajn je dosljedan i više nego oku ugodan. 3D modeli nisu vrhunac moderne tehnologije, ali svaki poligon je pametno iskorišten, a samim time i zahtjevi za konjskim snagama su u razumnim granicama.

Neke mete su jednostavno lakše za pogodit

Iako nije svaki razgovor u igri u obliku govora, ono što je, odrađeno je profesionalno, bez onih trenutaka kad osjetite bol u području sljepoočnice izazvane lošim odabirom glumaca. Zvučni efekti su također kvalitetno odrađeni i tu stvarno nema nikakvih zamjerki. Ako ste očekivali ali, nema ga, jer tradiciju kvalitete nastavlja i sama glazba koja je adekvatno odabrana za ovo surovo distopijsko okruženje.

Trkači u sjeni

Od kad sam dobio ključ za recenziju, stalno uspoređujem ovu igru sa Shadowrun naslovima iz radionice Harebrained Schemes, s kojima ova igra, osim iste licence matematike koja sukob znači i okruženja, nema ništa zajedničko. Samim time, usporedba je nepravedna.

Shadowrun Chronicles – Boston Lockdown je dobra igra, unatoč stvarima koje mi nisu po volji. Borba je solidna, a igra se ne srami priznati da joj je to osnovna svrha. Na kampanju ćete potrošiti nekih 15 sati, koji ćete provesti u taktiziranju na poteze, sam ili sam s drugima. Taj multiplayer dio mi nije baš legao, jer igre ovog tipa više volim igrati solo. Kontroliranje skupine likova je nekako prirodnije u sustavu koji se odvija na poteze.

Borba je najjači adut ove igre

Cliffhanger Productions je najavio hrpu sadržaja, tako da možemo tvrditi da ova igra još nije ono šta će jednog dana postati. Ja im vjerujem, jer svako malo se igra updatea, dajući do znanja da se na njoj još uvijek radi. Čak smo dobili i bacač plamena kao ispriku za lag. Ovo je hvale vrijedno, jer iako lag u igri ovog tipa nije presudan, developeri vam se neće ni ispričati za lag u igrama kojima je jako bitan.

S igrom nisam oduševljen, ali još uvijek je igram, tako da iako nije dobila moje bezuvjetne hvalospjeve, dobila je moje slobodno vrijeme.

Zaigrajte i vi Shadowrun Chronicles – Boston Lockdown!

GoodGame.hr u suradnji s Nordic Gamesom nagradit će jednog od čitatelja jednim primjerkom igre Shadowrun Chronicles – Boston Lockdown, a sve što trebate napraviti kako biste sudjelovali u ovoj mini-nagradnoj igri jeste da se javite putem komentara ispod recenzije. Sudjelovati u nagradnoj igri možete do sutra u 12:00, a sretnog dobitnika ćemo, kao i obično, izvući metodom slučajnog odabira.

Puno sreće svima!

Blizzard je firma koja je sa svakim svojim naslovom uspjela definirati moj gaming. Diablo mi je otvorio oči prema RPG-ovima. Iako je bio ”bastardizirana” verzija tog žanra (fokusirana na akciju) to je bilo dovoljno da se stvori ljubav prema tom žanru i njegovim kompleksnijim naslovima. Ne želim umanjivati veličinu naslova kao što su Dune, Command & Conquer, pa i prvu instalaciju Warcraft franšize, ali Warcraft 2 je bio moja prva ljubav na području strategija u realnom vremenu. I dok smo još na Warcraftu, vrijedi napomenuti da je to okruženje bilo moj prvi izlet u fanatično igranje MMO-a. Iako je trajalo kratko (jer stvarni život ne stoji dok u ime Horde mlatimo šljam pod zastavom Alijanse) bilo je jedno posebno, pa čak i magično iskustvo. Dalo bi se raspravljati o originalnosti tih okruženja i koliko su zapravo kopija ili posveta Games Worksopovom Warhammeru, ali ono što je Blizzardu uvijek uspijevalo jest redefiniranje žanra.

I tu negdje između se pojavio Starcraft. Po nekima pokradeni Warhammer 40k, ali dovoljno različit da odvjetnicima ne da priliku za trolanje i naplaćivanje nerazumnih satnica. Starcraft je bio prva igra koja je lansirala neki igrači naslov na kompetitivnu scenu. Ako se slučajno zaljubite u Korejku, njezina prošnja će se svesti na igranje Starcrafta s njenim ocem, jer jedino ako zaustavite njegov zerg rush dostojni ste ruke njegove mezimice.

Kako je Blizzardu to inače bio običaj, sa samim Starcraftom je dolazila i mogućnost izrade vlastitih mapa. To je, u kombinaciji sa hordama fanatičnih zaljubljenika u taj naslov, rezultiralo popriličnom količinom neslužbenog kvalitetnog sadržaja. Jedna od tih mapa se zvala Aeon of Strife. Za razliku od drugih mapa, ovdje ste umjesto gradnje baze kontrolirali samo jednog heroja. Mapa je imala 3 staze koje su vodile do neprijateljske baze, čija devastacija je bila krajnji cilj. Ovaj koncept nije zaživio sve do pojave Warcrafta 3, koji je bio puno pogodniji za taj način igre, jer je uvelike bio baziran na herojima i njihovim posebnim vještinama, pa je tako rođen Defense of the Ancients ili DotA.

Ovaj mod je bio toliko popularan da je kasnije rezultirao samostalnim igrama baziranim na istom konceptu. League of Legends i Heroes of Newerth su prvi popularni naslovi koji su se izrodili iz te modifikacije. Heroes of Newerth (HoN) je bio hardcore verzija, poprilično odana originalu, dok se League of Legends (LoL) odlučio na malo razvodnjenu, pristupačniju varijantu. I tako je započeo bum i planetarna popularnost žara koji je prozvan Multiplayer Online Battle Arena ili MOBA.

Na scenu onda stupa Valve i, naoružan IceFrogom (jednim od originalnih developera DotA-e) izdaje DotA 2, najvjerniju i možda najbolju verziju originalne modifikacije Warcrafta 3. Blizzard je cijelo vrijeme nešto najavljivao, da bi se na kraju pojavio na već presaturiranom tržištu sa svojom verzijom MOBA-e. Mnogima je bilo smiješno da kompanija koja je započela cijelu MOBA groznicu, dolazi tako kasno sa svojom verzijom.

Heroji oluje

Prevedeno na hrvatski ovo zvuči ‘ko igra na temelju domovinskog rata, ali već na prvi pogled, nedostatak heroja kao Ante Gotovina, Franjo Tuđman i Thompson, odaje da ipak nije to slučaj. Dok se konkurencija bori i izmišlja lore za svoje igre, Blizzard već ima tri franšize sa nevjerojatno razrađenim i dubokim svemirima. Ono šta je mali problem je da su malo nekompatibilni. Ali na sreću tu je mjesto gdje se dimenzije presijecaju i tu je moguće da se sa pijanom pandom borite protiv futurističkog tenka. Ko tebe tanetom, ti njega bačvom pive. Iako se ovo čini kao prilično banalno i nemaštovito rješenje, igra je dovoljno šaljiva da joj to ne zamjerate. Kao što ni Povratku u budućnost ne zamjerate vremenske paradokse i ostale probleme koji se pojavu ako odlučite putovati kroz vrijeme.

Trenutno je u igri 38 heroja, koji osim očekivanih Diablo, Starcraft i Warcraft nasilnika imaju i jednog autsajdera iz prvih dana Blizzardovih igra, The Lost Vikings. S obzirom da uskoro kreće i Overwatch beta, možemo očekivati i gomilu heroja i iz te franšize. I tu je Blizzard u velikoj prednosti nad konkurencijom budući da je broj heroja koji su im već na raspolaganju suludo velik.

Redukcijom do savršenstva

League of Legends je možda najpoznatija redukcija originalne DotA-e, odustali su od ubijanja svojih miniona i tako malo pojednostavnili žanr. Iako sitne razlike u mehanici pojednostavnjuju igru, a opet ista ne gubi na kompleksnosti, puristima je ovo korak unazad kao što je i starim FER-ovcima prelazak na Bolonju redukcija faksa na nivo srednje škole. Blizzard je tu krenuo i korak dalje. U igru krećete sa tri otključane vještine i pasivom. Iako će netko reći da ovo smanjuje finese u redoslijedu otključavanja, na početku vam daje puno više mjesta za manevar. Nema više itema, sav napredak kroz igru se događa leveliranjem i odabirom talenata. Iako ovo onemogućuje nekonvencionalne buildove kao što je AD Brand u LoL-u, ipak ostavlja fleksibilnost pri podešavanju lika. Još jedan dokaz da kompliciranost ne znači nužno i kompleksnost. Iskustveni bodovi su na razini tima, pa cijeli tim mora biti koordiniran da pokupi više XP-a od protivničkog. Ovo onemogućuje da se neki heroj nafida, ali pojačava cili timski rad i “zajedno smo skupa” mentalitet.

Sami heroji su uistinu šarolika skupina svakojakih spodoba. I to ne samo po vanjskom izgledu, nego i po mehanici igre. Tako tu imamo Abathura, koji je kao nekakav battle commander, oslanja se više na taktiziranju po cijeloj mapi, nego po jurišanju u oružane sukobe. The Lost Vikings su tri heroja u jednom, pa će vam trebati micromanagement korejske razine da bi uspješno upravljali sa tim šaljivđijama.

Dok ostali naslovi u žanru se uglavnom fokusiraju na jednu mapu, koja je ili vjerna ili skoro pa vjerna kopija originalne DotA mape, Blizzard se odlučio na kvantitetu. Iako ovakva izjava obično znači da se neko odrekao kvalitete, firma koja je u pitanju to sebi ne može dopustiti. Igra ima trenutno 8 mapa, a za očekivati ih je još mnogo. Iako je osnovni princip isti, dakle staze koje vode u neprijateljsku bazu, igrivost na njima je znatno drugačija. Mape su bazirane na ciljevima koje igrači moraju ispuniti da bi na samoj mapi pobijedili. Tako ćete na Blackheart’s Bayu skupljati zlatnike kojima plaćate gusare da zaspu vaše neprijatelje sa kišom olova. Na Garden of Terroru skupljat’ ćete sjemenke da dignete vrtno čudovište, noćnu moru svakog vegetarijanca, u nadi da će vam on dati prevagu na putu do pobjede. Ta konkretna vrtna mapa slovi među profesionalnim igračima kao najkompleksnija. Iako igrači MOBA igara vole uspoređivati to sa nogometom i šahom, sportovima u kojima je teren uvijek isti, ovdje raznolikost mapa donosi svježinu sa svakom novom partijom, kao i “Ajme, ne opet ovo!” trenutke.

Iako ovo sve na prvu zvuči banalno, potrebna količina koordinacije i taktičkog razmišljanja je na nekim mapama znatno veća, nego šta je slučaj sa drugim igrama u ovom žanru. Osim samih mehanika mape, na svakoj se nalaze neutralna čudovišta. Ako ih uspješno zamlatite, borit će se za vas. Ovo dodaje mogućnost dodatnog pritiska na neprijateljski tim i često stvara igrača više, jer za razliku buffova koje druge igre u žanru prakticiraju, buffovi u Heroes of the Stormu nose sa sobom toljagu. Osim toga, tu je i činjenica da tornjevi imaju municiju, tako da opsade bez kraja više neće biti moguće.

Sve ovo skupa znači konstantni kaos na mapi, jer iako i u drugim igrama postoje borbe na početnom nivou, ovdje su češća praksa. Pošto je farmanje izbačeno iz priče i rezervirano samo za neke likove u kombinaciji s određenim talentima, na vama je da se u potpunosti posvetite šikanju i haosu.

Nema đabe ni u stare babe

Igra je Free 2 Play, tri slatke male riječi koje kod nekih ljudi izazivaju više negodovanja nego neočekivano ispucani “Volim te!” na prvom spoju. Heroji, pogotovo novi, su skupi. Tu malo pomaže dodatak dnevnih zadataka koji vas ovisno o zadatku mogu obogatiti za 200-800 zlatnika, 10000 koji su potrebni za novog heroja nisu lak zadatak. Po samoj partiji dobivate 20 za izgubljenu i 30 za dobivenu partiju, šta vas jako malo približava cilju. Farmanje partija za zlato i nije baš učinkovit način provođenja vremena. Tu su i nivoi koje ima i vaš profil, a njegovo leveliranje će donijeti neke novčane bonuse. Nije puno ali svako malo gura naprijed. Osim nivoa profila tu su i nivoi samih heroja. Oni vam otključavaju varijacije skinova, varijacije mountova i povremeno gurnu nešto gotovine, kao što vam je to znala i napraviti baka kad ste joj došli u posjet.

Cijeloj fiskalnoj situaciji ni ne pomažu dodatni načini trošenja vaših teško zarađenih para, kao što su skinovi za heroje, dostupni na levelu 10, i mount u obliku kasice prasice koji će vas unazaditi za nemalih 20000. Iako se situacija u početku čini zastrašujuća, dostupna je i nekolicina jeftinih heroja, koji unatoč cijeni znaju itekako dobro obavljati svoj posao. U vremenu koje sam potratio na ovu igru od tehničke alfe, ostalo mi je samo 11 heroja za otključati. Ovo treba uzeti s rezervom jer sam imao pomoć u obliku Nexus packa, koji me obogatio za heroje, skinove i mount u obliku vrlo muževnog jednoroga, koji prdi duge i sere leptire (po ovom sam zaključio da je muško, jer žene ne prdu). Da je sustav malo darežljiviji, ne bi se više imalo šta za otključati.

Ali ovo nije boljka samo Blizzarda, koji je na kraju ipak uveo neki suvisli besplatni model, nego svih igara koje nam se prezentiraju pod Free 2 Play tagom. Jer iako se piše Free 2 Play, uglavnom se čita Free 2 Pay, oliti slobodno za kupovinu po naški. Jedine Free 2 Play igre su one iz Valve kuhinje, ali oni se ionako gađaju novcima po uredima i ubiru postotke na sve Steam tranzakcije.

Majstori od zanata

Vizualno je igra prekrasna. Ovo je rezultiralo malo većim hardverskim zahtjevima od LoL-a, ali i puno boljim vizualnim iskustvom. Modeli su savršeni, heroji su puni detalja, a mape prekrasno modelirane i animirane. Ovdje jedino DotA 2 može doći u usporedbu, jer lip-sync i posebne animacije likova pri niskom healthu još nitko nije nadmašio. Ima i Heroes of the Storm lip-sync, ali još nije napravljen za sve likove, pa će neki govoriti zatvorenih usta.

Dizajn likova je unificiran, ono s čime se LoL još bori, a DotA 2 već ima od početka. Iako su likovi raznoliki i variraju od metalno futurističkih do srednjovjekovnih organskih abominacija, stil je konzistentan i sve te šarolike likove ujedinjuje vizualno. Glazba, kao i uvijek kod Blizzarda, je epska. Ovo je dodatno naglašeno sa novom Diablo ekspanzijom koja dodaje u igru glazbu iz tog naslova, ali opet ne reciklira nego iterira.

Kralj je mrtav, živio kralj

Teško je išta zamjeriti ovoj igri i jedino što ga dijeli od čiste desetke je samo činjenica da je čista desetka nedostižni ideal. Blizzard je zakasnio na MOBA tulum, ali je zato ušao sa stilom. Njegova redukcija koja podiže obrve puristima žanra je dovela do igre koja je smanjila kompliciranost, a povećala kompleksnost. Koliko je bitan izlazak ove igre, govori činjenica da je Riot Games uveo nivoe heroja i Chroma packove, varijacije boja postojećih skinova. Nije u pitanju samo još jedan u nizu MOBA na tržištu, nego nešto što će uvelike utjecati na postojeće i buduće naslove u žanru. A to po Slavoju Žižeku se klasificira kao događaj, kao nešto šta svojom pojavom mijenja percepciju prošlosti i događaje u budućnosti.

Ako želite pravo DotA iskustvo, onda DotA 2 od Valvea jednostavno nema konkurenciju, ali na malo ležernijoj sceni gdje vlada League of Legends, Heroes of the Storm je kralj. Riot Games stalno pokušava osvježiti igru sezonskim promjenama, ali na kraju ne mijenjaju ništa. Jedino što uspiju jest izbaciti s vremena na vrijeme jungle item zbog kojeg je Ezrael nezaustavljiva životinja.

Trenutno traje Diablo ekspanzija koja nam donosi mapu i heroje iz spomenute igre. Blizzard je to nazvao Eternal Conflict i trajati će mjesecima uz izdavanje novih heroja. Sigurna pretpostavka je da će slično popratiti i Starcraft 2 ekspanziju kao i Overwatch kad se isti pojavi na tržištu. Iako je količina sadržaja već impresivna, istom se ne nazire kraj. Nadamo se samo da Blizzard neće pretjerati i zatrpati igru sa previše stvari u premalo vremena.

Problemi koje ima žanr ostaju, toksičnost igrača je uvijek tu, ali to više govori o samom mentalnom zdravlju opće populacije nego o samoj igri. Pa ako volite malo živciranja prije spavanja, upalite Battle.net i poharajte bojišta Heroja Oluje.

U današnje vrijeme, kada je early-access izmišljotina uhvatila opasan zamah u gaming industriji, često je vrlo teško, narodno rečeno, odvojiti žito od kukolja. Ne samo da je problem među hrpom smeća pronaći dobru igru, koja će svoju finalnu verziju doživjeti u nekom razumnom roku, nego se dešava da dobre igre jednostavno promaknu našem “gaming” radaru. Sjetimo se samo velikih naslova poput DayZ-a, koji dan danas nije izašao u svojoj full verziji, a vjerojatno nikad i neće. Mene osobno to užasava i zgrožen sam u što se današnja gaming industrija pretvara, no s druge strane to je vjerojatno jedini način na koji nezavisni razvojni studiji mogu ugledati svoje mjesto pod suncem. Da ne duljim puno u svojoj ogorčenosti problema, reći ću samo da od sada posvećujem pažnju jedino onim early-access igrama koji ugledaju svoju finalnu verziju u roku šest mjeseci do godine dana – sve više od toga je jednostavno gnjusno.

Jedna od takvih igara je i zvijezda ove recenzije, dotični Victor Vran. Razvojni studio Haemimont Games je igru pustio u early-access fazu u veljači ove godine, a sada je već, niti pola godine nakon toga, ugledala svjetlo dana u svojoj punoj verziji. Za svaku pohvalu je činjenica da developeri ostaju dosljedni igri i svojim zadanim ciljevima koje u roku odrađuju, što je nagrada svim igračima koji od starta vijerno prate njihov projekt.

Zagorovia. Prokleta nedjelja, nigdje nikog, pustinja… no, vrlo brzo će se stvari zakuhati.

No, da prijeđemo na samu igru, Victor Vran je akcijski RPG sa nekoliko simpatičnih funkcija zbog kojih će vjerojatno biti zanimljiv ljubiteljima žanra koji vole isprobati nešto, ne bih rekao novo, već drugačije. Victor Vran kao i svaki drugi akcijski RPG ilitiga hack’n’slash, započinje uvodom u mlaku priču o tome tko ste, što ste, gdje se nalazite i što vam je životni poziv i cilj. Naš glavni lik i protagonist Victor Vran je gospodin istančanog ukusa, visokog stasa i milozvučnog glasa. Morao sam ovo spomenuti jer voice-over u igri mu daje, ni manje ni više, nego sam Doug Cockle, svima vama vjerojatno poznatiji kao čovjek koji daje glas čuvenom Geraltu od Rivije iz The Witcher serijala. Nadalje, ono što je puno bitnije za našu igru, Victor Vran je lovac na demone! Nakon što ga je zatekao nestanak njegovog starog prijatelja, put ga dovodi do grada imena Zagorovia. Priča vam vrlo brzo objasni kako su grad i cijelu regiju zauzeli demoni i ostala čudovišta, što je savršena podloga za Victora i njegovu struku kako bi nastavio svoju potragu, a usput i pomogao napačenom narodu Zagorovie. Tu ćete odmah na početku vašeg puta upoznati i “misteriozni glas” poznat i kao The Voice, glas kojeg Victor čuje u svojoj glavi a vi u svojim slušalicama, te koji je važan aspekt igre i cijele priče. Kažem igre, jer vas on na vašem putu usmjerava, kritizira i često zabavlja različitim duhovitim i smiješnim “bazama” koje su reference na poznate igre, filmove i popularnu kulturu.

Možemo reći da je priča klasična za ovakav žanr i vrstu igara. Iako nije loša, te na dijelove čak i zanimljiva, moram priznati da me osobno nije pogodila, no u ovom slučaju to nije ni bitno. Meni, a kladim se ni većini vas koji volite akcijski RPG, priča nije bitna kako bi “mljeli i gazili” hrpe mobova i protivnika grajndajući tone itema i opreme. Hack’n’Slash se ionako svodi upravo na što brže prelaženje iz zone u zonu.

Navigacija po Zagoroviji, njenim kvartovima i okolnom grofovijom, uređena je ugodnom 3D mapom

Dosta priče, pogledajmo malo samu strukturu igre. U Victoru Vranu ne postoje klase niti sposobnosti specifične za pojedinu klasu i umjesto toga koristi se skill sistem baziran na korištenju različitog oružja, odnosno opreme. To ujedno znači i da ne postoje skill bodovi koje bismo klasično raspoređivali po različitim atributima poput attack brzine ili critical hit šanse, nego samo različita statistika oružja, odijelo (odnosno kostim koje Victor Vran nosi), te destiny karte.

Na početku birate jedan od tri ponuđena kostima, dok ih tijekom igranja možete “zaraditi” ukupno šest. Glavna razlika kostima, osim kozmetičkog izgleda vašeg lika, odnosi se na način na koji zarađujete, odnosno generirate overdrive, koji je ništa drugo doli klasična “mana” koju koristite za različite skillove, u ovom slučaju demon powers. U početku je otvoren samo jedan slot za demon power, a vrlo brzo tijekom igre ćete otključati i drugi. Demon powers su posebne sposobnosti koje su jače od običnih skillova koje dobijete korištenjem različitog oružja i zapravo su svojevrsne “ultimativne” sposobnosti. Kao što sam rekao, u jednom trenutku ih možete koristiti maksimalno dvije vrste, dok ih u igri postoji more i skupljat ćete ih kao i sve druge iteme, kroz regularni drop mobova i protvnika.

Ima arsenala, kostima, karata, žemski, ima sve…

No, vratimo se na Destiny karte, koje su zapravo zanimljiva mehanika i lagano osvježenje u ovom žanru. Svaka destiny karta ima svoju brojčanu vrijednost u obliku destiny bodova koji zapravo označavaju koliko karta “košta” i naravno passive effect za vašeg lika. Igru počinjete sa ograničenim brojem slotova za karte kao i bodova koje možete raspodijeliti u iste. Primjera radi, ukoliko imate pet destiny bodova koje možete koristiti i dva slota za karte, onda ćete koristiti dvije karte od kojih jedna ima dva, a druga tri destiny boda, a nećete moći nabaciti dvije karte od četiri boda jer je njihov zbroj ukupno osam. Nadam se da je sada jasno na koji način funkcionira ovakav sistem, koji ruku na srce uopće nije loš i dopušta vam veliku slobodu u kombiniranju različitih pasivnih skillova, iako smatram da nekako fali još dubine u sistemu ovakvog tipa igre i žanra kao što je RPG.

Naposljetku, glavna stavka mehanike, koja određuje vašu “klasu” su oružja. Sa oružjima dobijete još dva različita skilla na korištenje, koje ponovno ne otključavate sa bodovima ili čak levelima kao u drugim igrama, nego mjenjajući oružja mjenjate različite skillove i sposobnosti. Ubrzo otključate mogućnost zamjenje oružja u tijeku borbe tako da možete kombinirati različite mehanike kretanja i borbe. Glavna razlika kod oružja je naravno brzina vašeg napada, jer nije isto koristite li nekakvu izvedenicu samostrijela i sačmarice da brzo i sa neke udaljenosti pucate po hordama zla ili se opremite sa nadnaravno velikim maljem, čekićem ili popularno zvanom “macom”, te dijelite jako usporene, ali definitivno devastirajuće udarce koji često raznose po nekoliko protivnika odjednom.

Kakav je to hack’n’slash bez paukova?!

Super je mogućnost da uvijek budete opremljeni svime i da se možete prilagoditi svim uvjetima i različitim protivnicima koje susrećete po zonama, no nekako ostavlja mlak ukupan dojam. Vrlo brzo ćete naučiti mehaniku protivnika i koliko god ta paleta bila šarolika, sve se zapravo svodi na dvije vrste – one što vas napadaju prsa o prsa i onu drugu mučku gamad koja puca po vama iz daljine. Nakon nekoliko sati bijesomučnog klikanja, početni entuzijazam jednostavno splasne. No tu u igru dolaze različiti bossevi koji uspijevaju malo začiniti igru svojom mehanikom različitom od običnih “glupih” mobova i zapravo su u Victor Vranu jako zanimljivi i izazovni.

Jedna od zanimljivih stvari koja se nadovezuje na ovu priču, a nije totalno klasična u žanru, jeste mogućnost određivanja težine same igre. Ubrzo nakon početka igre, dobit ćete u inventoryu takozvane hexeve. Hex određuje, točnije modificira težinu igre na određene načine, tako će npr. Hex of Tyranny ukoliko je uključen, stvarati više champion mobova koji su generalno teži i sa većim health poolom, dok će im drugi hexevi davati veći damage, veći broj istih, brzinu i slično. Možete ih paliti i gasiti kako vas volja, ovisno koliko se moćno osjećate, možete ih upaliti i sve u isto vrijeme što definitivno daje itekakvu težinu i izazov u igri. Pored toga, neke questove koje rješavate u igri, možete rješiti jedino korištenjem određenih hexeva, a da oni nisu tu samo radi živciranja, dok su upaljeni, zarađivat ćete puno više experience bodova te naravno bolji loot.

Kraljica Zagorovije je jedna živčana žena, koja rijetko prima goste.

Još jedan ne klasičan pristup akcijskom RPG žanru je način na koji kontrolirate svog lika. Victor Vran je zamišljen da se igra na način da se WASD tipkama slobodno krećete kroz prostor, a mišem kontrolirate smjer u kojem ste okrenuti odnosno gdje pucate i napadate. Takav pristup, iako zanimljiv, daje totalno drugačiju mehaniku i osjećaj u žanr koji ima gotovo ustaljeno pravilo da svog lika kontrolirate mišem, odnosno klikanjem po mapi nakon čega se vaš lik kreće u zadano mjesto. Kako bilo, u opcijama se jednostavno mogu odabrati obe opcije pa će svaki igrač igrati kako mu paše. Osobno mi nije sjelo zamišljeno kontroliranje lika, pa sam se prebacio na klasično “klikanje”, no tek onda sam skužio da zapravo puno više problema postoji u takvom modu. Cijeli feeling kretanja je pomalo čudan, Victor često zapinje za rubove, zidove, stupove i ostala čuda razbacana po podu što stvara dojam da je sve skupa nekako traljavo i ne dovoljno fluidno za jednu brzu hack’n’slash igru. Postoji još i “rolanje” po podu, skakanje i odbijanje od zidova. Ovaj prvi odlično paše u mehaniku “derneka” na ekranu, gdje često dobro dođe izbjegavanje i izmicanje napadima neprijatelja, dok je skakanje užasno izvedeno (često skočite u prazno dok ne pogodite piksel na koji trebate skočiti) i ne služi ničemu osim za napredovanje kroz neke dijelove levela ili pronalazak secret prostorije.

Što se tiče samog izgleda igre, čini se da je nekakav srednjovjekovni gotički stil gotovo školski primjer za izradu akcijskog RPG naslova, tako da i Victor Vran nije izuzetak po tom pitanju, jedino što je u ovom slučaju ta gotika debelo začinjena steampunkom čiji detalji se najbolje vide po dizajnu oružja i likova. Igra izgleda lijepo i ugodno, a u ovakvom naslovu gdje se sve na ekranu događa brzo i eksplozivno uz hrpu svijetlećih efekata, detalje ćete ionako primjećivati usputno. Muzika u igri je dobra i što je još bitnije nenametljiva, tako da vas neke melodije koje se ponavljaju neće živcirati u tijeku igre, što je danas čest slučaj. Još bolji je voice-over, koji je izveden sa, kako sam već spomenuo, jako kvalitetnim glumcima. Sve u svemu, audio-vizualan doživaljaj iako nije nabrijan poput modernih naslova sa dinamičnom kosom i dimom spaljene gume, u okvirima prosječnosti je i više nego dobar i kvalitetan.

Nije sve u prelasku priče, svaka instanca ima svoje mini zadatke, koji nose bogate nagrade!

Victor Vran ima svojih mušica, loših strana, dijelova koje valja polirati, ali svakako ima i dobrih stvari. Uzmimo u obzir da se ovdje ne radi o velikom nabrijanom studiju iza kojeg stoji gigant s hrpom para. Radi se o nekoliko vrijednih ljudi koji su započeli svoju ideju iz čiste zaljubljenosti u gaming i marljivo su radili na svom naslovu kojeg su brzo izvukli iz kruga early-accessa, nisu kao mnogi digli ruke nego su nastavili rad na njemu koji traje i dalje. Svi bugovi u igri se redovito i ažurno krpaju, a developer je preko foruma u stalnom kontaktu s igračima. Velika pohvala i za najavljeni besplatni expansion DLC koji će u igru donijeti pregršt novog sadržaja i koji neće biti kraj. Igri kronično fali sadržaja u end-gameu, no to je normalna stvar za grinding igru i uopće ne sumnjam da će se to s vremenom još nadopunjavati i polirati.

Ukoliko ste zaljubljenik u akcijski RPG i dosadilo vam je stalno kopanje po Diablu, Path of Exileu, Van Helsingu i sličnim dostupnim naslovima, svakako razmislite o Victor Vranu. Bez puno kompliciranja i s naglaskom na čistu akciju, ova igra će vam doći kao opuštanje i odmor.

Vratimo se u davnu 2005. godinu kada je po prvi puta ova igra vidjela svjetlo dana. Legend of Kay je akcijska avantura nastala od strane ne tako poznatog developera pod imenom Neon Studios, a prvo izdanje je izašlo za PlayStation 2. Sada, 10 godina poslije, imamo priliku zaigrati novu, remasteriranu verziju igre pod imenom Legend of Kay Anniversary.

Priča se vrti oko mladog tigra zvanog Kay, čije se selo oslonilo na njega u nadi da će ih obraniti od tiranije strašnih gorila i štakora. Nakon nekoliko početnih zadataka koji su tu samo kako biste se upoznali pobliže s igrom, štakori i gorile odluče zatvoriti vašu školu borilačkih vještina smatrajući kako će im uskoro postati prijetnja. Učitelj se predaje bez borbe, a naš tigar Kay odlučno odlazi od kuće s namjerom da stvar uzme u svoje ruke.

Naš Kay je spreman za akciju!

Prava akcija zapravo tek tada započinje. Glavne misije su popraćene onim malo manje važnim (side-misijama) koje uvijek dobro dođu kako biste skupili nešto novca, a i upoznali sporedne likove. Kay počinje s obilaskom otoka na kojem se nalaze ostali žitelji poput zečeva, pandi, žaba i drugih te je to prava prilika da vidite grafiku koja podsjeća na današnje crtane filmove.

Kada dođemo na temu mehanike igre, perspektive iz koje se gleda te na pokrete samog lika, onda imamo o čemu raspravljati. Ovaj segment svaki igrač može osobno procijeniti je li dobar ili ne. Meni osobno nije bio pretjerano drag iz razloga što je kut gledanja jako čudan i ponekad u ključnim situacijama – poput borbi s nekoliko protivnika – može „zapapriti“ situaciju.

Zločesti štakori… Magije na djelu

Sljedeći ključni element su borbe. Ova igra ima jako razvijen način borbe (fighting style) koji vam omogućava da birate na koji ćete se način boriti. Naime, kroz prvih nekoliko misija učite razne napade (combo attacks) koji se postižu pritiskanjem nekoliko tipki miša uzastopno što i nije baš lako kada istovremeno morate imati oko na protivnicima. Osim mača, tu su i druga oružja poput rukavica s kandžama koje su se pokazale bolje u borbi s protivnicima koji ne nose oklope, a tu je i čekić koji, naravno, bolje pristaje uz borbu s protivnicima koji nose oklope. U slučaju da vam dosadi klasično udaranje oružjem, možete se osloniti na magije koje dobijate kroz igru.

To su ti combo napadi o kojima sam pričao, a krokodili i nisu baš najbolje završili

Kako se igra ne bi samo vrtjela oko glavne priče, developeri su osmislili „dungeone“ u kojim možete potrošiti nešto vremena boreći se protiv raznih protivnika, a kao nagradu dobijete posebne vrste oružja.

Zaključak

Legends of Kay, jedna je tipična akcijska avantura koja vam može poslužiti kao odmor od nekih drugih kompleksnijih igara. Svakako ju preporučujem mlađim uzrastima jer je težina igre prilagođena baš za njih. Igra naravno, kao i svaka druga ima i pluseva i minusa ali se može svakako reći da je vrijedna spomena i igranja, a posebno se ovom rečenicom osvrćem na grafiku koja je izvanredna s obzirom na vizuale nekih drugih sličnih igara. Eto, ako ste voljni upustiti se u avanturističku priču mladog tigra Kaya i njegove želje za obranom sela onda se isplati izdvojiti 19,99€.

Posljednjih godina svjedoci smo prave male renesanse indie igara. Svakodnevno nam stižu brojni naslovi, podjednako dobri i podjednako loši, no najvažnije u svemu tome jeste to što su igrači otvorenih ruku pružili šansu manjim neovisnim developerima koji hrabro eksperimentiraju s onim što rade te upravo zahvaljujući tom svom eksperimentiranju često unose i određenu dozu svježine u iznimno bogati i šaroliki svijet gaminga.

Do sada smo odigrali stotine ostvarenja stvorenih od strane genijalniih umova indie majstora diljem svijeta, međutim zaista rijetko smo imali priliku isprobati kreacije brazilskih developera (Brazilci se, izgleda, radije drže nogometa, Sambe i ostalih stvarčica koje im očito mnogo bolje idu od ruke..). Zato je tu Swordtales, mali brazilski razvojni tim koji nam je poklonio Toren – neobičnu igru koja svoju inspiraciju crpi iz legendarnih hitova kao što su Ico ili možda nešto svježiji Brothers: A Tale of Two Sons. No, je li Toren dokaz da Brazilci znaju i igre praviti ili im je ipak bolje da ostanu pri nekim drugim stvarima u kojima su neprikosnoveni? Doznajte u nastavku teksta…

Kad Brazilci igru prave

Toren je stilizirana epska avantura namijenjena PC i PS4 platformama, čiji se motivi i priča djelomično zasnivaju na brazilskom folkloru (o kojem, ruku na srce, ostatak svijeta, uključujući i autora recenzije a vjerojatno i veći broj čitatelja, zaista malo zna). U pitanju je ostvarenje prepuno metaforičkih i mitoloških elemenata, koji se uglavnom odnose na otkrivanje i odrastanje, ali i na mnoge druge ozbiljnije stvari, poput ljudskih grijehova, nemara prema “Majci prirodi” i slično …

Drvo života

Radnja ovog eksperimentalnog projekta vrti se oko sudbine Moonchild – djevojčice čija je životna priča zacrtana u zvijezdama. Njezin zadatak je da ni manje ni više nego da vrati Mjesec, koji je uništen od strane beskrajne Sunčeve svjetlosti. Naime, kako bi kaznilo ljude za sve njihove grijehe, osvetoljubivo Sunce je u potpunosti spržilo Zemlju i uništilo kompletan život na njoj, ostavivši samo jednu djevojčicu (Moonchild) da stvori novi, bolji svijet. Kako bi u tome uspjela Moonchild se mora popeti na vrh tornja u kojem je zatočena te na samom njegov vrhu poraziti zmaja-čuvara, čiji vatreni dah svakoga pretvara u kamen. Na tom njezinom putu , naći će joj se brojni protivnici i zagonetke, no prije toga ona će morati proći i još jednu osobniju avanturicu, koja se tiče odrastanja i spoznavanja svijeta oko sebe. Naime, epsku avanturu malene Moonchild najlakše bismo mogli usporediti s mitom o Sizifu, s tim da su njezini motivi mnogo veći i ozbiljniji. I dok uporni Sizif neprestano gura ogromni kamen, Moonchild će svoju avanturu započeti kao beba te će na svome putu k vrhu tornja postepeno odrastati, no svaki njezin pogrešan korak vodi do njezinog ponovnog rođenja i početka iste avanture (nešto ko Groundhog Day, samo mnogo “epskije”). Ona će na svome putu ka solobodi morati posjetiti brojne alternativne lokacije koje predstavljanju metafore za moć, ponos, pokor, a pri tome pomoći će joj misteriozni Wizard, koji će joj u formi statue, često govoreći u zagonetkama, davati brojne korisne savjete.

Iako ne izgleda pretjerano strašno, zmaj – čuvar je prilično opak protivnik

To bi u suštini bila glavna bit ove indie avanturice, koju krasi poetska naracija koja svakako nije bez mana. Te mane uglavnom se odnose na “rupe” u priči koje ne otkrivaju previše detalja o igri, ali isto tako ni pružaju igračima preveliku dozu samointerpretacije, tako da ćete se u tih nekoliko sati (2-3 u prosjeku), koliko je potrebno da završite igru, često pitati što se događa..

Brazilski Ico

Kao što smo već spomenuli, Toren je avanturistički puzzle platformer koji svojim izvođenjem najviše podsjeća na legendarni Ico. U pitanju je avantura s klasičnim pojednostavljenim izvođenjem koje se sastoji od istraživanja lokacija, borbe s protivnicima te rješavanja prilično lakih i neizazovnih logičkih problema. Igračima na raspolaganju nisu previše komplicirane (no u isto vrijeme prilično loše) kontrole te se sve uglavnom svodi na tri osnovne funkcije – jump, attack i grab. Istraživanje lokacija i interakcija s brojnim totemima koji služe kao portali funkcionira kao i u većini sličnih igara i sasvim solidno je izvedeno, što se baš i ne može reći za borbu, koja je ujedno i najlošiji dio igre. Naime, borba je zasnovana na prilično lošoj mehanici i button mashingu koji često ne daje željene rezultate, no s obzirom da je igra prilično laka, sve to ostavlja još hladniji dojam, koji pomalo izvlači finalna borba sa zmajem, koja je osmišljena kao velika zagonetka. A zagonetki u igri zaista ne nedostaje. Na svakom koraku nailazit ćete na brojne mozgalice. Neke od njih su veoma zanimljive, no ipak veći broj istih je prilično jednostavan i ne pruža pretjeran izazov, što bi moglo zasmetati onim igračima koji vole intenzivnije uposliti svoje sive ćelije.

Eh, da je fajt barem malo bolji…

Još jedna “umjetnička” igra, no ne i bez “bubica”

Promatrano s audiovizualne strane, Toren je pravi slatkiš. Prekrasna šarena (ali pomalo pikselasta) grafika, odličan art stil i dobar dizajn svakako su jedne od najsvjetlijih točaka ove igre, a svemu tome svakako možemo dodati i sjajan atmosferični soundtrack, koji jednostavno odgovara settingu igre. Naravno, već pri startu igre bit će vam jasno da se ipak radi o skromnom indie naslovu a ne o AAA igri u čiji su razvoj “ulupani” silni milijuni te ga kao takvog i trebamo promatrati. Stoga, ne treba se čuditi bugovima i glitchevima koji su na svakom koraku prisutni u igri (nadajmo se da  će barem dio tih bugova biti ispravljen kroz neku od nadogradnji za igru). I dok je većina tih bugova zanemariva, neposlušna kamera i traljave i neprecizne kontrole baš i nisu, a to je posebno vidljivo prilikom borbe koja je, kao što smo već naveli, najlošiji segment igre.

Ako bismo morali nešto prigovoriti vizualnoj strani igre, onda je to povremena pikseliziranost prikaza

Djelimično uspjeli brazilski eksperiment

Toren je solidna indie igre, s naglaskom na ovo “solidna”. S obzirom da se radi o ostvarenju s prilično ograničenim financijskim proračunom, konačni rezultat je i više nego dobar, no kada malo bolje razmislimo, moglo je to mnogo bolje. Da se ekipa iz Swortalesa ozbiljnije pozabavila kontrolama i samom borbenom mehanikom, Toren bi zasigurno bio jedan od indie hitova o kojem bi se godinama pričalo. Ovako će ostati upamćen kao simpatični Ico klon koji nije u potpunosti ispunio očekivanja.

C&C, C&C, C&C, C&C…eh dobro, sad kad smo odradili klicanje jednom od najboljih RTS serijala svih vremena, krenimo dalje. Svi “znalci” RTS igara znaju što je C&C i kakav legacy ima u cijelom žanru uz dužno poštovanje Starcraft/Warcraft serijalu. Osobno mišljenje potpisnika redova ispred vas je da je C&C igra koja je utabala put brzih i globalno pitkih RTS igara. Act of Agression kao sljednik Act of Wara koji je sljednik filozofije Command & Conquer serijala (u punom značenju) do mjere da ga slobodno možemo nazvati klonom. Kloniranje naravno može proći dobro ili loše, u slučaju Act of Agressiona je nešto između.

C&C je mrtav, živio C&C!

Na prvi pogled, Act of Agression zaista izgleda pljunuto kao C&C, HUD, građevine pa čak i same jedinice izgledaju kao nešto što smo viđali (ili bi evolucijom vidjeli) u C&C serijalu. I gameplay je potpuna preslika formule koju su genijalci iz sada mrtvog Westwood Studiosa tako sjajno dizajnirali prije 20 godina (đizus, dvadeset faking godina).

…uskoro ćemo trebati account login za WC.

Naravno, opet se ponavljamo…nije to nužno ništa loše, ali iskreno nije ni nekakav pretjerani plus igrati igru koju smo već toliko puta igrali.

‘ko koga, ‘ko kome ?

Sve igre ili filmovi koji žele biti relevantni u današnjem svijetu, svoju srž radnje postave u “blisku” budućnost. A ta bliska budućnost je u kaosu, rat pršti na sve strane, svjetski sukobi su kao glave Hidre. Ovaj setting “bliske” budućnosti zvuči kao naša sadašnjost, zar ne? Kao i u već navedenom prethodniku imena Act of War, Agression nudi još jednom istu stvar. Skupljamo resurse, gradimo baze, svako toliko skupimo dovoljno resursa ili odradimo neki drugi preduvjet i dobijamo priliku za upgrade tehnologije koja nam je dostupna.

…boom, reče tenkić koji ima guzicu usred kuće.

Što bi bila “moderna” strateška igra bez bez suprotnih strana i zakletih neprijatelja (bila bi poprilično glupa RTS igra). Tako nas u Act of Agression čekaju ne dve, već tri sukobljene strane. A one su:

• Chimera – oružane snage s potporom Ujedinjenih Naroda.
• US Army – pogodite čiju oni potporu imaju?.
• Cartel – koalicija privatnih vojnih korporacija (PMC’s).

Singleplayer kampanja je podjeljena u dve epizode, odnosno kampanje. Prvo guslamo s Chimerom i US Army po planeti i pokušavamo ugušiti Cartel. Naravno u dugoj kampanji sve to isto radimo samo u obrnot smjeru. Sve u svemu, Act of Agression krasi klišej za klišejem već viđen groteskno previše puta u igrama. Sve se svodi na to da na kraju ignorirate blesavu te ne baš povezanu priču, uživate u bjesomučnom klikanju, “bildanju” resursa i ultimativno gradnji svoje superiorne vatrene moći.

…solo. u vezi ili je complicated ?

C&C je uz sjajan gameplay imao povezanu (najčešće iznimno trashy) priču koja nas je vodila i tjerala da vidimo “what’s next, dok ovdje doslovno želimo preskočiti svaki dijalog ili cutscenu. Reklo bi se, već viđeno sto puta i često ide na jetru.

Đe da kliknem sad?

Igranje Act of Agressiona se svodi na istu filozofiju kao i kod njegovog prethodnika (znači opet C&C spika). Na samom početku igre restrikcije u načinu igre postoje u obliku da samo možemo graditi par jedinica i građevina. Kako napredujemo kroz misije i naši “limiti” postaju manji te nam otvaraju tehnologije, jedinice, građevine pa tako umjesto običnog marinca prašinara možemo “trenirati” exo soldiera koji je u biti nadrogirani marinac s hrpom tech điđa po sebi. Već pogađate, ista stvar vrijedi za tenkove, helikoptere i ostala oruđa zla s kojima možemo sijati teror na mapi.

…daj mi tri haubice i momcima šta ‘oće.

Resursi koji zlata vrijede (ili aluminija) su raštrkani po mapi, no oni nužni da se pokrenete su vam pod nosom. Skupljanje se svodi na gradnju rafinerija i storage građevina kako bi naši mravi (kamioni) imali di skladištiti dragocjene resurse prije nego ih potrošimo na 239 tenk u nizu.

Kao što vidite, formula igranja je već viđena zilijardu puta i na sreću, ovdje funkcionira dobro. Svakako bismo voljeli vidjeti više rizika i hrabrosti od strane developera no bolje da imamo nešto što radi dobro nego hrpu loših stvari, zar ne?

FFA, skirmish, bućkuriš!

Kad odgulimo pričom zamoran ali gameplayem zabavan singleplayer, ostaje nam par stvari koje mogu produžiti vijek jedne RTS igre. Free for All protiv AI protivnika je blago rečeno “potrgan” jer smo se par puta susreli sa scenarijima di potrošimo 2 sata na razvoj, skupljanje resursa i izgradnju mega ultra vojske samo da bismo vidjeli da su naši AI protivnici napravili po 3 tenka i čekaju na nas. Naravno, treba biti iskren, ovakvi scenariji su rijetki ali zaista budu frustrirajući kada se dogode.

…izgleda ljepše na slici nego što u stvarnosti.

Pravo meso igre dolazi u obliku multiplayera protiv (ili u savezu) drugih živućih stratega. U ovom modu najčešće vlada potpuni kaos kada se na sukobljenim stranama nađe par strpljivih (bez rush taktike) stratega. Rezultat takvog pristupa rezultira spektakularnim borbama i zaista nas vraća u zlatno doba guštanja s Command & Conquer serijalom. Multiplayer je definitivno najsvijetlija točka ove igre i zaslužuje sve pohvale. Naravno pohvale ovise o ekipi s kojom (ili protiv koje) ćete igrati.

Nešto ste zaboravili?

Hmh, kako drugačije objasniti bezobrazno loš audio vizualni aspekt igre koja ima punu cijenu od 45€. Odmah čim ugledate prvu jedinicu i mapu, stekne se osjećaj da se u ovoj igri mislilo na hrpu stvari ali na audio/vizualni segment se mislilo zadnje. Teksture svega su isprane, fizika je nepostojeća praktično. Animacije jedinica su tragično loše do te mjere da budu smješne.

…iskreno, najbolji način gledanja Act of Agressiona je satelite view.

Vizualno Act of Agression izgleda 2 koplja iza zadnjeg (i najlošijeg) C&C (Tiberian Twilight) koji je izašao 2010. godine. S audio strane imamo skup standardnih zvukova i očajan soundtrack koji zaista nije vrijedan spomena. U GoodGame.hr ekipi vlada mišljenje da audio/vizualni tretman ne znači nužno dobru ili lošu igru, ali igri u kojoj je sve ostalo “posuđeno”…teško je oprostiti baš sve.

Reciklirajmo i čuvajmo okoliš!

Većina nas (pa i u Goodgame.hr redakciji) životari od prosječnih plaća, imamo propuhe i minuse (bokić teti Vesni sa šaltera ZABA-e) po tekućim računima. Upravo je to jedan od razloga “pametnog” trošenja šuškavih novčanica (ili klikova na paypalu) i ne tako slučajnog odabira koju igru kupiti. Act of Agression s jedne strane zaista ne nudi ništa revolucionarno i novo, a opet s druge strane medalje nudi zabavu i onaj C&C filing igranja (minus koherentna priča). Ono što zaita čudi je 0% marketinga koja je uložena iza ove igre, no na kraju dana krajnji rezultat govori puno i o toj činjenici.  Iako smo znali za igru već dugo, da ne pratimo Focus Interactive (izdavač) na Facebooku, teško bismo uopće znali da je Act of Agression izašao.

…loading screen nije ružan.

Što sada misliti o svemu ? Ako ste bili (ili još uvijek jeste) fan C&C serijala, razmotrite tek nakon slijedećeg savjeta. Cijena od 44,99 € koja je istaknuta na Steamu je debelo preskupa i naš savjet je da pričekate neki budući Sale i ako bude 20-25 € onda je mirne duše možete ubosti. Naravno, svi ostali koji čekate kvalitetan RTS i niste veliki fanovi C&C stila igranja, preskočite ili zaobiđite (kupite Starcraft 2 LOTV)…izaberite što vam je lakše. Ako Act of Agression gledamo kao novi tetrapak izrađen od reciklaže vrhunskog tetrapaka, onda i nije tako loš.

Svake godine svjedoci smo brojnih nadmetanja između pojedinih gaming serijala. Rivalstva kao što su ona između FIFA i PES, odnosno Call of Duty i Battlefield serijala, postala su uobičajena za gaming javnost, a svaka od igara iz spomenutih serijala imala je ono nešto što konkurencija nije imala, pa su ta rivalstva i te kako imala smisla, prije svega jer su tjerala developere da stvore nešto što će ih izdvojiti iz mora drugih naslova te na taj način privući veće skupine igrača i odvojiti ih od konkurentnih igara. No, na tržištu postoji i jedan serijal koji već godinama nema nikaku konkurenciju, odnosno ima ju, ali je ta ista konkurencija svjetlosnim godinama daleko iza njega pa ju uopće i ne uzimamo za ozbiljno. Naravno, u pitanju je sjajni NBA 2K serijal, koji se već godinama nadmeće protiv samog sebe, a s obzirom da nam je stiglo i njegovo najnovije izdanje, NBA 2K16, vrijeme je da provjerimo je li se ta situacija promijenila.

Koliko ovogodišnje, sedamnaesto po redu izdanje najboljeg košarkaškog serijala svih vremena može samo sebi biti konkurentno i, s obzirom na njegovu višegodišnju superiornost na tržištu sportskih igara, jesu li se njegovi autori, majstori iz Visual Conceptsa, možda malo ulijenili zbog nedostatka prave konkurencije ili su i ove godine nadmašili sami sebe i donijeli nam najbolju košarkašku simulaciju svih vremena?  Doznajmo zajedno u nastavku recenzije..

Je li veće uvijek i bolje?

Ovogodišnje izdanje najbolje košarkaške simulacije, koju ove godine promoviraju čak tri velike NBA zvijezde (Anthony Davis, Steph Curry i James Harden), logičan je slijed onoga što smo cijelu prošlu sezonu igrali. Dakle, ekipa iz Visual Conceptsa i ove godine igrala je na sigurno te nam je isporučila unaprijeđeno izdanje svega onoga što nam se svidjelo u prošlogodišnjem izdanju, naravno dodatno obogaćeno hrpetinom novog sadržaja koji će nas držati pred ekranima sve do izlaska nove igre. Naravno, tu su i neke stare boljke i neke nove stvarčice od kojih se mnogo više očekivalo, a koje su na kraju možda i najlošiji dio igre, no krenimo redom i pogledajmo što nam sve donosi NBA 2K16.

Igrači se sada još bolje kreću, kako u obrani tako i u napadu

Ekipa iz Visual Conceptsa uspjela je poboljšati sve aspekte ionako sjajnog (ali u isto vrijeme i iznimno zahtjevnog) gameplaya. Svaki aspekt igre dodatno je unaprijeđen i još više doprinosi realističnosti igre tako da je gameplay i dalje jedna od najjačih strana igre. U igru je ubačeno preko 1.000 novih animacija i pokreta pa su i kretnje i ponašanje igrača na terenu znatno realističniji, a rezultat svega toga vidi se u čvršćoj igri pod košem, novim potezima i dodavanjima i još boljoj umjetnoj inteligenciji igrača na terenu, koja se konstantno prilagođava vašim akcijama na terenu (ukoliko nekoliko puta lako poentirate iz određene pozicije, budite sigurni da će protivnički trener nakon timeouta sugerirati svojim igračima na rupu u obrani, koju će isti sada na sve načine pokušati zatvoriti). Centri su sada znatno manje dominantni, a lopta će češće morati kružiti oko protivničke obrane, kako biste pronašli pravu priliku za poentiranje. To znači da ćete igrajući NBA 2K16 šutirati znatno češće nego ranije, što opet dodatno utječe na realističnost mečeva.

NBA 2K igre oduvijek su bile poznate po svojoj složenosti i kompliciranosti, koja nije nikad nije tolerirala „run and shoot“ taktiku kojoj često pribjegavaju casualci. Ne, NBA 2K igre nikad nisu bile naklonjene onima koji preferiraju NBA Jam/Live arkadniji gameplay. Identična je situacija i s NBA 2K16. Naime, u pitanju je igra koja će vas natjerati da joj se u potpunosti posvetite i tek kad to učinite, ona će vas početi nagrađivati na najbolji moguć način. To najbolje možemo usporediti s Mortal Kombat ili Street Fighter igrama, koje postaju znatno zabavnije i ugodnije za igranje jednom kada savladate sve poteze likova koje kontrolirate. A NBA 2K16 je toliko bogat i zahtjevan da će vam trebati prilična količina vremena kako biste pohvatali sve niti i postali „opasan“ igrač.

Svaki napad i akcija traže pametnu igru, nesmotrenost se debelo kažnjava

Sadržaja nikad više..

I ove godine imat ćemo što igrati sve do izlaska NBA 2K17. I ove godine tu su brojni modovi koji će nam pojesti sate, dane i mjesece slobodnog vremena., no prije nego što se tim modovima posvetimo, red je da kažemo par riječi o novim ekipama s kojima ćemo moći zaigrati. Prije svega, tu je novih 12 legendarnih timova, među kojima su svakako najprivlačniji Toronto Raptorsi iz sezone 2001/2002 za koje su igrali Vince Carter i Tracy McGrady, potom Miami Heat iz 2005. godine (sa Shaqom, Dwayneom Wadeom, Garyjem Paytonom i Alonzom Mourningom),  Portland Trail Blazersi iz 1999. godine (za koje su igrali Scottie Pippen, Arvidas Sabonis, Damon Stoudemire, Jermaine O’Neal, Steve Smith i Detlef Schrempf) ili možda Boston Celticsi iz sezone 2007/08 kada su za njih igrali Kevin Garnett, Paul Pierce i Ray Allen) te Dallas Mavericksi iz 2002/03 s Dirkom Nowitzkim i Steveom Nashom..

Bullsi s Jordanom, Pippenom, Grantom i ekipom ponovo su tu

Legendi svakako ne nedostaje u NBA 2K16, a ukoliko preferirati europsku košarku, tu su i timovi Eurolige. Euroliga i dalje nije implementirana u formi natjecanja, već samo možemo odabrati neki od 25 ponuđenih timova, među kojima su i Crvena Zvezda i Cedevita. Naravno, timovi Eurolige ipak nisu dobili jednak tretman kao oni iz NBA, tako da igrači izgledaju znatno lošije, pa pomalo djeluje kao da su ti timovi ubačeni čisto jer autori nisu imali inspiracije da nešto više naprave s njima. S obzirom da NBA 2K igre igra veliki broj europskih igrača, timovi Eurolige i potencijalna licenca za natjecanje te znatno veća doza posvećenosti istima svakako bi trebali dobiti kvalitetniji tretman, pa ovom prilikom „prozivamo“ autore da se time ozbiljnije pozabave prilikom razvoja izdanja za iduću godinu.

Timovi Eurolige su tu, no moglo je to mnogo bolje..

He got game? Or maybe not..

Ako može Jay Z, zašto ne bi mogao i Spike Lee? Ovo pitanje se gotovo sigurno protezalo na kolegijima 2K Sportsovog marketinškog trusta mozgova. Ovaj tamnoputi redatelj veliki je fan New York Knicksa koji ne propušta niti jedan meč kada Knicksi igraju u Medison Square Gardenu i već ima iskustva s filmovima vezanim za košarku (He Got Game), pa se njegov angažman na MyCareer Story modu NBA 2K16 mogao okarakterizirati kao pravi potez, međutim, njegova ideja da dovede geto u igru baš i nije ispala najinteligentniji potez.  Prije nego što se bacim na detalje story moda igre, moram napomenuti da naredne rečenice koje ćete pročitati nemaju apsolutno nikakve veze s rasismom (da me ne biste prozivali zbog toga), već su povezane s čistom logikom i zdravim razumom. Pa o čemu se zapravo radi?

Naime, kao i do sada, svoju priču o putu k uspjehu u NBA ligi, započet ćete kreiranjem svoga lika. Kao i uvijek do sada, prilikom kreiranja lika na raspolaganju vam je bezbroj opcija zahvaljujući kojima možete stvoriti gotovo stvarnu osobu koja može, a ne mora ličiti na vas.

MyCareer pruža priliku igranja i u nekom od desetak licenciranih koledža

A kada nakon opsežnog creation moda napokon stvorite svoga virtualnog heroja, vrijeme je za priličan šok i navalu besmislenosti koja će vas natjerati da se dobro nasmijete i zapitate što se zapravo događa. Naime, priča o vašem putu k zvijezdama započet će ni manje ni više nego u siromašnom dijelu Bronxa (jeste li što drugo očekivali od Spikea Leeja?). Vi ste klinac koji svoj bijeg od teške realnosti, koja se ogleda u neimaštini, kriminalu i svakodnevnom strahu za život, vidi u košarkaškoj lopti. Naravno, kompletan scenarij ima smisla ukoliko ste kreirali tamnoputog igrača, međutim ukoliko je vaš igrač bijel, žut, ružičast ili zelen (da, igrača možete „ofarbati u gotovo bilo koju boju), priča i autentičnost story moda u cjelosti pada u vodu. Zašto? Budući da je cijeli story mode poprilično skriptiran (bez obzira na rasu vašeg lika dio ste crnačke obitelji sa sestrom blizankom koja je cnrkinja) pomalo je nezgodno ”utopiti” se u igru i smislenost radnje i svih situacija (vaš lik priča kao netko iz ekipe iz Boyz n da Hood, a cijeli njegov put do NBA lige bit će ispresijecan nevjerojatnim scenama i događajima koje smo do sada viđali u upravo spmenutom filmu, kao i u uratku Spikea Leeja He Got Game) u kojima vas igra dovodi. Iako je Spike Leejev doprinos i cilj jasan koliko i očekivan, to nije zaustavilo brojne reakcije na neke apsurdnosti koje se događaju u modu i samim time ga čine jednim od najlošijih dijelova igre, koji na svu sreću ne traje predugo.  Naime, put do NBA lige odvest će vas preko srednje škole i nekoliko licenciranih koledža, gdje ćete odigrati svega 10 -15 mečeva, a potom ćete zahvaljujući maloprije spomenutoj skriptiranosti (igra umjesto vas donosi gotovo sve važnije uloge) vrlo brzo stići do svog prvog profesionalnog ugovora. I tu Spike Leejeva agonija prestaje, a počinje dobro poznati MyCareer, na kakav smo se navikli iz ranijih igara. Nakon ovog mini story moda, pred vama će se naći klasični MyCareer mod u kojem ćete moć igrati mečeve sezone, ali i obavljati uobičajene aktivnosti kao što su treninzi ili promoviranje raznoraznih sponzora. I tada sve dolazi na svoje…

A što je s ostalim modovima?

Naravno, kao i njezine prethodnice, i NBA 2K16 nam donosi zaista bogatu lepezu modova, kako onih offline (iako gotovo nijedan od njih tako ne funkcionira) tako i onih online. Uz MyPlayer / MyCareer, svakako su najvažniji i MyTeam i MyGM modovi, koji su ove godine dodatno poboljšani.

MyTeam mod bismo najlakše mogli opisati kao fantasy ultimate team koji funkcionira poput ultimate team moda iz recimo FIFA igara. Dakle, u pitanju je mod u kojem skupljate kartice koje otključavaju nove igrače, taktiku i druge stvarčice pomoću kojih stvarate svoj ultimativni tim. Kartice se razlikuju po vrijednosti, a iste kupujemo virtualnom valutom koju dobivamo kroz igru. Naravno, za sve one koji baš i nemaju strpljenja, sve je moguće kupiti za pravi novac. Nažalost, i NBA 2K serijal postao je žrtva mikrotransakcija, koje većina poštenih igrača baš i ne preferira. Te mikrotransakcije bile su prisutne i prošle sezone, no nakon prilično negativnih reakcija igrača, očekivao sam da će ih 2K ukinuti, što se ipak nije dogodilo. Oni pošteni svoje će virtualne novce zarađivati igranjem, dok će oni nestrpljivi s viškom novaca posegnuti za kupovinom svega, no svakom njegovo – kome više odgovara ta opcija, to je njegova stvar. Važno je samo da je kompletan sadržaj iz igre dostupan na „pošten“ način, što će pravi igrači svakako znati cijeniti.

MyTeam mod će znati cijeniti svi NBA fantazisti

Super kompleksni i sveobuhvatni MyGM mod ove godine dostigao je još veću i savršeniju razinu, a oni koji preferiraju menadžerski segment, bit će oduševljeni onim što ovaj mod nudi. Igračima je na raspolaganju toliko opcija i mogućnosti da im je samo nebo granica, a svakako najzanimljiviji noviteti koje imamo priliku vidjeti u ovogdišnjem izdanju MyGM-a svakako je novi draft i mogućnost relokacije tima i njegova izmjena. Zaista je zanimljivo kada jedan tim preselite s Istoka na Zapad, pri čemu napravite totalni dar-mar u konferencijama i divizijama.

Preselite tim, dajte mu novo ime – sve je sada moguće u ovogodišnjem MyGM modu

Još jedan zgodan novitet svakako je i Pro-Am mod, koji igračima pruža mogućnost natjecanja i online igranja s kreiranim timovima sastavljenih isključivo od MyCareer igrača. U pitanju su klasični 5 on 5 mečevi, koji se igraju sa standardnim NBA pravilima.

Naravno sve ovo funkcionira kada i online funkcionira, što još uvijek nije česta pojava. Naime, i ove godine se ponavljaju prošlogodišnji problemi koji se tiču 2K servera, no nadajmo se da će se sve to uskoro popraviti i da će sve funkcionirati onako kako bi i trebalo.Do tada, nemojte se čuditi i previše nervirati ukoliko vas igra izbaci usred nekog online meča ili jednostavno ne budete mogli pristupiti svome MyCareer modu.

Bolje nego TV prijenos

NBA 2K16 je pravi raj za oči i uši. Autentičniju sportsku igru definitivno nećete pronaći, ma koliko se trudili. Promatrano s tehničke strane, NBA 2K16 gotovo da i nema nekih ozbiljnijih mana.

Grafika u igri je veoma dobra, no ne i mnogo bolja u odnosu na prošlogodišnje izdanje. Svi košarkaši i dalje izgledaju fantastično, a za to je ovaj put zadužena nova tehnika kojom su se programeri Visual Conceptsa služili prilikom razvoja igre. U pitanju je full body scan tehnologija pomoću koje su skenirali cijela tijela igrača, pa sada svi igrači izgledaju znatno realnije (a da ne govorimo o tetovažama i znoju koji se cijedi s njihovih tijela). Veći pomak na vizualnom polju očito nije postignut zbog širine prikaza igre i konstantne hrpetine detalja koji je prate na svakom koraku. Dovoljno će vam biti da vidite svaku od arena i aktivnosti koje se odvijaju unutar nje (navijače, cheerleadersice) i bit će vam jasno do koje mjere su developeri išli prilikom stvaranja što bolje atmosfere.

Malo atmosfere s terena i oko njega

A kako bi sve izgledalo hiperrealno i što bliže pravom TV prijenosu, tu je ponovo i sjajni komentatorski tim  koji čine Kevin Harlan, Clark Kellogg i Greg Anthony uz standardnu Doris Burke, koja će se i ove sezone javljati s terena. Također, uz sjajne komentatore, tu je i mini show koji se odvija prije, za vrijeme i nakon svakog meča, a kojeg ponovo vodi legendarni Shaq, dok mu društvo prave Ernie Johnson i Kenny Smith.

Fantastičnu prezentaciju pomalo kvari gore spomenuti story mod, koji baš i nije na razini ostatka igre, no uz hrpetinu sadržaja i zaista fantastičnu i autentičnu NBA atmosferu, malo tko će ga se i sjetiti.

Možda nije najbolja do sada, ali je prokleto blizu..

Još jedna sezona, još jedna NBA 2K igra i još jedno sportsko remek djelo koje ćemo igrati sve do izlaska novog izdanja. NBA 2K16 svakako nije igra bez mana, no kao što smo kazali na početku recenzije, ponekad je zaista teško nadmašiti samog sebe. Ekipi iz Visual Conceptsa to je još jednom pošlo za rukom, pa su tako uspjeli unaprijediti najvažnije segmente igre – gameplay i njezinu prezentaciju, a to je ono što najviše i cijenimo. Stoga, NBA 2K16 je sjajno sportsko ostvarenje koje bi svaki ljubitelj košarke morao odigrati, naravno pod uvjetom da joj posveti punu pozornost. S druge strane, ukoliko ste vikend igrač, koji tek povremeno odigra poneku partiju te nema volje, vremena i želje uroniti duboko u sve ono što ova igra nudi, NBA 2K16 ipak nije igra za vas.

Pustinja, prljavština, praznina, samoća i miris oktana…uz gameplay koji stvara ovisnost. Sve nabrojano je Mad Max koji je očigledno inspiriran istoimenim filmskim svijetom od kojeg smo iskreno govoreći očekivali još jednu smetlarsku transformaciju u igru s filmskom licencom. Oh, kako smo se samo prevarili. No, prije nego napadnemo ovaj Magnum Opus od igre, ajmo se prisjetiti klasika i kultnog filma koji je započeo sve. Bilo je to godine (čak dve prije nego se potpisnik ovih redova rodio) 1979-te, George Miller je pustio svoje oktansko čudovište na filmska platna i vinuo Mel Gibsona u besmrtnost. Sirovost (i surovost) te jednostavnost koja krasi originalni Mad Max film nije nadmašena niti postignuta niti u jednom filmu ceste do danas i predstavlja pravu poslasticu svakom fanu žanra.

Novi nastavak koji nas je dočekao ove godine uz svu svoju spektakularnost (zaista jest fantastičan film) po mom skromnom mišljenju nije niti do koljena originalu. Premda Mad Max u igraćoj formi odlazi dublje u nepoznata zbivanja wastelanda nego bilo kojih od filmskih prethodnika (predložaka), teško je naći neku veliku zamjerku po pitanju transformacije iz filma u igru. Trud i ljubav developera prema filmovima je očigledna na svakom koraku igre i upravo je to najveći adut igraće verzije Mad Maxa.

I’m a fuel injected suicide machine!

Sam početak Mad Maxa nas baca u svijet prezentiran na isti način kao što je to napravio i posljednji film (Fury Road), zajedno sa svim oktanski prljavim monolozima te grotesknim nakazama koje obitavaju pustopoljinu wastelanda. Ako ste poput nas čekali igru koja će napokon imati sirovost Mad Max: Road Warrior svijeta, onda je vašem (i našem) čekanju kraj definitivno došao. Sav očaj, nemoć, surovost koju je nastavak originala (i Fury Road kasnije) prikazao je tu na stereoidima. Raštrkana naselja/utvrde koje smo imali prilike vidjeti u filmovima su tu i predstavljaju fokus igre.

…divljaštvo u svom najboljem ruhu je najtočniji opis Mad Max igre.

Možda bi sve to najlakše bilo usporediti s Far Cry i Assassins Creed serijalom. Imamo mapu koja se otkriva kako napredujemo (ili bauljamo), imamo točke na mapi koje kada “osvojimo” ili aktiviramo nam otvaraju ostale točke od interesa na istoj. U suštini jezgra open worlda je posudila par elemenata od uspješnih i etabliranih serijala te implementirana na način da bude uvjerljiva za svijet u kojem se nalazimo. Sve u svemu, s posuđivanjem od drugih igara nemamo nikakvih problema ako je isto uspješno odrađeno, a to je definitivno slučaj ovdje.

…Scabrous Scrotus gadan ‘ko ćaća mu.

Što se tiče same priče igre i njenog smisla, moramo reći da je priča skoro pa nepostojeća (ne na nikakav kvalitetan način) pa samim time ni nema smisla pretjeranog. Naravno, ovo je kada se sve uzme u obzir i najveći plus igri, jer nas baca u ogavan svijet bez ikakve smislene svrhe i traži od nas da preživimo. Iskreno Mad Max je igriv u količini stotina sati bez praćenja glavne priče. Dosta se kolega ne slaže sa mnom u u procjeni da je Mad Max jednako zarazan kao Diablo. Pri tome mislim na zaraznost otkrivanja mape, svakog njenog kutka i tajne. Priča tako počinje s Maxovom borbom s sinom Immortan Joea (Fury Road) koji nosi jednako spektakularno ogavno ime Scabrous Scrotus. Tik nakon ovog sukoba, Max nam postaje dostupan za upravljanje i tumaranje pustopoljinom. I igra počinje.

If you can’t fix what’s broken, you’ll, uh… you’ll go insane.

Nakon gubitka našeg voljenog V8, upoznajete najveću zvijezdu igre imena Chumbucket, uz čiju ćete pomoć stvoriti oktansko čudovište imena Magnum Opus te zagospodariti wastelandom. Na našem putu skupljanja dijelova za Opus nalaze se razni ljudi raznih motiva te za naše usluge nude upravo ono što nam treba, a to su dijelovi (scraps). Napredak kroz igru je opet jedan gaming klišej u kojem se niže nepregledni niz copy/paste misija u obliku “donesi mi tri mrkve, ja ti dam quest checkmark“.

…eksplozija ne manjka, za razliku od suvisle priče.

Nakon svake misije dobijemo određeni broj scrapsa kako bismo nadogradili Maxa i njegove fighting (ne)sposobnosti, nadogradili naš auto a sve u svrhu kako bismo dosegnuli oktansko božanski status Magnum Opusa. No, bez obzira na već tristotisućiti put viđen mission segment i zaista nemaštovit pristup, pravi gušt ove igre se krije u vožnji, borbi i (pre)okretanju svakog kamenčića/olupine svega što se krije u otvorenom svijetu. Možda i ova rečenica zvuči kao klišej (kao i mission progress Maxa), no to zaista jeste tako.

…Maxa kao i auto, možemo “poboljšati” u performansama.

Uistinu je teško opisati gušt tumaranja wastelandom bez nekog pretjeranog cilja, raidati konvoje, “čupati” ljude iz vozačkog sjedala uz pomoć harpuna. Vjerujte nam na riječ kada kažemo da se dugo nismo ovako guštali u car combatu (pogotovo jer je zadnji Twisted Metal bio osrednji u najbolju ruku).

My name is Max. My world is fire. And blood.

Najlošiji dio (uz nedostatak priče) jest u biti “pješački” u kojem (opet) imamo posuđen combat iz Arkham serijala (isto Warner Brothers) koji je je tek nakon par patcheva postao element gameplaya kojeg možemo tolerirati. Svi koji su igrali spomenuti Arkham serijal će se u quicktime borbi osjećati kao doma, no ono što će ih (i nas je) živcirati ponekad do iznemoglosti jest ponekad nejasna i trzava kamera uz čiju (ne)pomoć nismo u mogućnosti vidjeti od kuda nam prijetnja dolazi. Začudo, ovi ‘rđavi elementi u gameplayu daju još jedan šarm u svom tom očajnom svijetu u kojem se nalazimo i čini borbe ponekad kaotičnim i nepredvidivim.

…šiljenje u Batman stilu nikad ne dosadi, osim kad nas kamera “napadne”.

Za preživljavanje u wastelandu nam treba hrana i voda koje nalazimo na ponekad najčudnijim mjestima u igri pa smo se tako često znali najesti crva iz wc školjke. Proteini su proteini! Vodu nalazimo isto tako razbacanu po “tacnama” ili slavinama u postajama, nastambama. Ali, najbitnija stvar u Mad Maxu je pogađate…gorivo. Kako je u filmu gorivo zajedno s vodom iznimno rijetko, minus igri ide jer gorivo zaista možemo naći skoro na svakom koraku te ćemo rijetko ostati bez istog. Vjerujemo da je ova odluka donesena od strane developera kako zaista nebismo pošandrcali u svom tom sivilu hodajući pješice s praznim kanisterom (iako se i to zna desiti). Tako je Max što se tiče gameplaya jedan mix svega već viđenog do sada ali dovoljno dobro upakiranog da nam ne ide na živce.

Jimmy the Goose, larger than life and twice as ugly!

Što se definitivno za ovu igru ne može reći, barem ne ovaj dio o ružnoći. Mad Max je (uz dužno poštovanje ostalim igrama) audio/vizualno najatraktivnija igra nove generacije i predstavlja gušst za gledanje i slušanje. Ono što će vam natjerati suze na oči jestu prekrasne (i brutalno ubojite) pješčane oluje koje izgledaju toliko dobro da je ponekad teško povjerovati da se nalazimo u igri a ne u nekoj animaciji kojom ne upravljamo. Glatkoća odvijanja svega na našim ekranima je suludo dobra i često ostavlja bez daha. Razlike među konzolaškim verzijama su praktički nepostojeće što vidimo kao potvrdu da će novi Just Cause 3 biti izvanredan.

…u kojem god smjeru “bacimo” oko, pogled je spektakularan.

U Mad Maxu zaista nema mjesta raspravi da li je verzija za Playstation 4 ili Xbox One bolja (obe se vrte 1080p@30fps) dok je naravno PC verziju moguće “odvrnuti” i više, što ovisi dakako o mogućnostima mašinerije svakog pojedinog pripadnika samoprozvane master rase. Ukratko, ako ste vlasnik svih platformi na kojima je Max dostupan, što god odaberete, nećete fulati.

That there is Cundalini… and Cundalini wants his hand back!

A na kraju, igra bez kraja. Mad Max ima svoj end game, no ima i zavidan replay value jer i nakon mjesec dana bauljanja wastelandom nailazimo na nove stvari i dostizanje 100% “čišćenja” mape je dostižno ali zahtjeva vrijeme. Naravno, ovo će ovisiti isto tako i o pojedinom igraču, no naš savjet je da ako ste kroz igre poput Assassins Creed, Far Cry ili GTA samo “protrčali” kroz priču do kraja, onda Mad Max nije igra za vas jer, ruku na srce, nema neku posebno napetu niti dobru priču. Mad Max pruža adiktivan gameplay, spektakularni audio video doživljaj i sav onaj očaj te prljavštinu Mad Max svijeta.

Nadamo se kako ovo nije zadnja Mad Max igra, jer uz pokoji tweak na borbu i mission segment te bolju priču kao nit vodilju ovo je mogla biti igra godine bez konkurencije. Kao dodatni bonus, ako ste znali sve naslove odlomaka izrecitirati napamet, Mad Max je igra skrojena za vas.

Sve se vraća, sve se plaća…no, poneki to shvaćaju i doslovno (jer mi moramo to platiti). Activision i Bungie prošle su godine pomeli konzolaški FPS-MMO univerzum monumetalnim naslovom imena Destiny koji je bez obzira na osrednje ocijene diljem interwebza dominirao našim i vašim konzolama.  Masovnost brojki kojima se Destiny hvalio uokolo su bile sulude, no “polovna” igra koja se krila iza svega je jednostavno bila problem kojeg je (ne direktno) Bungie očito priznao i primio srcu.

…marketinški gledano, The Taken King nema zamjerke.

Treba naglasiti odmah u samom startu da DLC/Ekspanzija The Taken King čini Destiny igrom kakva je trebala biti u samom startu. Lobotomija (jer uistinu nema druge paralele) koju je Destiny doživio s izlaskom The Takeng Kinga je najbolja stvar za igru koja u svakoj svojoj pori ima nikad ispunjeni potencijal koji je nažalost ostao neostvaren u prvotnom pokušaju. Kao i prošle godine, opet smo pružili više nego dovoljno vremena da se većina velikih problema ispravi i popravi s patchevima (kojih je bilo manje nego smo očekivali, moramo priznati) te zagrizli u meso igre kako bismo što realnije pružili uvid u istu.

Vrhunski gameplay kao slamka spasa…no more?

Boljeg objašnjenja za uspjeh Destinyja se zaista ne može naći. Ovo je jedna od onih igara koja unatoč svoj svojoj besmislenosti pruža nadu u bolje sutra jer znamo da kroz neko vrijeme dolaze velike ekspanzije i planira se dugoročna podrška. Di god se okrenemo vidimo potencijal, grandiozni level dizajn, hrpa buy/sell merchandise mehanike, dobro zamišljen (loše izveden u startu) loot sustav i ono najbitnije, vjerna publika koja stoji uz Bungie od samog početka bez obzira na hrpu potrganih stvari i mora prosječnosti koje curi iz svake pore.

…gameplay is king, to je definitivno slučaj i dalje!

No, ono što Destiny ima u velikoj rezervi jest vrhunski gameplay, razina gušta i zabave kada sa svojim suborcima čistite levele i lootate sve što “ispada” uokolo se teško može pronaći u bilo kojoj drugoj igri. Po tom pitanju, mehanika gameplaya nije doživjela neke radikalne izmjene, čak bismo rekli nikakve. Naravno, ovo ne znači ništa loše jer je Destiny uvijek bio tip-top po tom pitanju. Ono što je Destiny imao kao veliki problem jest blentav AI protivnika na bojišnici te ultra mega napornu i traljavo odrađenu priču. Upravo je ovaj zadnji segment doživio najveći “upgrade” dok je AI i dalje blentav iako sada povremeno ima svoje momente lucidnosti.

Tyrion out, Drake in!

I bijaše tako! Bungie je nakon svih sprdnji s voice overom Petera Dinklagea u ulozi našeg osobnog i dosadnog suputnika Ghost bota odlučio napraviti switch s uvijek sigurnom okladom u voice over svijetu a ona se zove Nolan North. Nas osobno nikada nije smetao Peter Dinklage niti njegova interpretacija teksta koje je posprdno nazvani Dinklebot morao trkeljati s vremena na vrijeme, pa me isto tako niti ne smeta zamjena njega u korist iskusnog Nolana Northa. Tko, zna, možda bi Peter bio problem da je njegov tekst i govor imao smisla i objašnjavao nam što se uistinu zbiva u priči koja obitava u svijetu sudbe klete od igre.

…nije Mal Reynolds, ali Nathan Fillion je opet s nama u svemiru! :)

A kako ne bi sve ostalo na dovođenju samo jedne poznate zvijezde (u gaming svijetu), Bungie je pozvao svog dugogodišnjeg fana, planetarno popularnog i omiljenog glumca Nathana Filliona kako bi im pomogao i “posudio” svoj glas jednom od ključnih likova u The Taken King ekspanziji (Cayde-6). Zvijezda kultnog Fireflya (Buffy, Castle, Slither…) i Bungie već imaju povijest suradnje iz prošlosti kada je posudio glas ODST vojniku (Sgt. Edward Buck) u iznimno cijenjenom spin-off nastavku Halo franšize imena Halo 3: ODST. Nathan je isto tako reprizirao rolu Bucka u novom nastavku Halo 5: Guardians čija se recenzija kuha u redakciji. U svakom slučaju lik kojeg Nathan Fillion posuđuje glas je definitivno jedan od najmemorabilnijih likova do sada u Destinyu što vam ostavljamo na otkrivanje samima.

…a William Shakespeare? Nop, možda eventualno Šeki.

I budite bez brige (ili s brigom, kako oćete) i bez viljamovke je dobro. No, ono što imamo sada jest vrijedno pažnje i uistinu “smrdi” na dobru stvar. Bungie je napokon počeo homogenizirati sve te razbacane misije i evente u nekakvu suvislu priču koja nije niti loša pretjerano. Da, hrpa je tu klišeja koje nećemo spojlati (pogotovo onim čudacima koji još nisu igrali Destiny) no u cijelini The Taken King je donio smisao čak i prethodnom rasulu od “priče” koje je Bungie pokušao popraviti s dve “manje” ekspanzije u prvoj godini života. Tako nam ekspanzija počinje sa prezentacijom narative koja će nas voditi kroz zgode i nezgode našeg odabranog Guardiana i njenoj ili njegovoj borbi sa zlim silama osov…(op.a ovo nije COD ili MoH) tj. Oryxa odnosno kralja Hivea koji dolazi po svoju kantu krvi u osvetničkom pohodu zbog smrti svojega sina.

…di je Crota, sunce vam!?

Za one koji su vjerno pratili Destiny u njegovoj prvoj godini, sjećaju se The Dark Below DLC/ekspanzije i ultimativnog bossa Crote kojeg smo morali lišiti njegovog mizernog života na kraju iste. Eh pa, naša nesvijest o činjenici da i zlikovci imaju roditelje te da će i za njima netko plakati dolazi na naplatu. Life’s a bitch je očito karma formula za Destiny na početku druge godine života. Klišej, zar ne? Bez obzira na klišeje u pogledu priče, ono što The Taken King radi i to jako dobro za cijeli Destiny jest da povezuje svu dosadašnju priču i njene razbacane konce po solarnom sustavu u jednu solidnu i razumljivu (ili razumljivijiu) cijelinu.

Copy-Pasta, zašto da ne.

Te opet bijaše tako reče gospodin bog nečiji. U pogledu grafike i zvuka, The Taken King osim nastavka jako dobrog level/world dizajna ne donosi neke nove điđe i miđe na tom polju. Destiny i dalje izgleda korektno u većini slučajeva te na mahove izgleda fantastično, ali kao što smo rekli prošle godine…last-gen uteg oko vrata se vidi i dalje. Nemojte krivi dojam steći, Destiny je bio lijepa igra uvijek, no ako ste površni brđanin koji cure gleda samo na bazi izgleda, Destiny je ona cura koju ne biste pozvali van prvu, a vjerojatno ni drugu (i prevarili biste se, pogotovo sada kada je sazrio).

Soundtrack je poslovično sjajan čije je uzde nakon odlaska (još prije izlaska originala) Martyja O’Donnella preuzeo legendarni Michael Salvatori. Sve skladbe u soundtracku savršeno prate dizajn svijetova i stvaraju onaj epski filing. Teško je opisati kvalitetu soundtracka, pa ga poslušajte bolje (u klipiću iznad).

Let there be light, može i loot!

Napokon, napokon, napokon. Svo ono udrobljeno vrijeme u svijetu sudbe klete se isplatilo, sav onaj krvnički stečeni experience ima smisla (pogotovo na likovima ispod 25 lvl), Light sustav napokon IMA smisla. Svi koji ste bauljali po bespuću svijeta Destinyja znate koliki je pain in the ass bio doći do lvl 40 (lvl cap) u igri jer Light nije bio proporcionalan već vezan uz pojedini dio armoura ili cijeli njegov set. E’ pa nakon mjeseci jadikovanja na Bungievom uhu, igrači su napokon dobili redizajn spornog Light sustava koji je sada proporcionalan i distribuira se ovisno našem trenutnom armouru ili setu. Dodatno je “olakšan” lvl up koji sada možemo “loviti” isključivo kroz experience bez muke s Lighteom.

…nikad zabavnije “roštiljanje” po kozmosu!

Uz Light, loot sustav je isto tako dobio redizajn koji prati naš progres i lvl te je sada nešto lakše doći do kvalitetnog loota u skladu s našim trenutnim napretkom u igri te se trud ubijanja na višim težinama igre definitivno isplati češće (nego rjeđe) nego ikada do sada. Da znamo dobiti osrednju mrkvu nakon gadnog fajta, no često se sakrije i neki smaragdni burek koji život znači (mrkva i burek su loot itemi za one koji nisu shvatili). Dobro je vidjeti da je community prihvatio izmjene bez većih pobuna te je igrača više nego ikada.

Najveći pomak je doživio upravo loot sistem koji nam je u prvoj godini “života” zaista išao na jetru. Ako smo poželjeli  dobru opremu, pred nama je bio jedan jedini izbor upuštati se u teške misije/instance i nadati se da ćemo “upecati” štogod dobroga što najčešće nije bio slučaj. Sada je dobar item moguće upiknuti ili nabasati na njega iza svakog kamena posvuda u svijetu Destinyja. Možete se okupiti u fireteam te doslovno krenuti u čišćenje svega na mapi (do slijedećeg respawna mobova)  kako biste prevrnuli svaku kutiju, svaki kamen u potrazi za svetim gralom koji sada umjesto pretežno uvijek servirane pišaline možda zaista ima nešto vrijedno svog tog utrošenog vremena.

Let’s ride!

Uz novi storyline i full size singleplayer koji je omotan oko njega, Taken king nam donosi sedam novih mapa za Cruicible (PVP) kao i tri potpuno nove Strike misije na koje možemo poći zajedno sa svojom braćom u sada već pogađate bratoubilačke pohode. The Taken King od nas očekuje iznimnu količinu teamworka i premda veliku većinu stvari možemo “odraditi” solo, sva čar i ideja oko gameplay mehanike iza Destinya bi pala u vodu. Timski rad je posebno naglašen i u novim co-op Strike misijama što ih čini puno zanimljivijima nego one koje smo imali do sada. Sve ovo čini The Taken King punim paketom i originalni Destiny kompletnijom igrom što je zaista veliki plus nakon prve godine.

…puf, u čelenku s dodatnim sadržajem!

Sve navedeno ne znači da Destiny ispravlja greške koje je originalna igra imala u svom startu. Bez The Taken King ekspanzije, Destiny je konfuzan kao i prije, početak igre kao i sav sadržaj dok ne dođete do Taken King dijela je i dalje traljav i osrednji (u najboljem slučaju) upravo onakav kakav je bio i prije godinu dana. No Light i loot mehanike su poboljšanje pa bez obzira na inicijalne probleme, solidan pomak prema napred je vidljiv. Dva DLC-a u međuvremenu su stvari popravili do jedne mjere, no ruku na srce niti oni nisu bili ništa posebno spektakularnoga.

Igra kakva je trebala biti.

The Taken King ekspanzija nam definitivno vraća nadu u jednu stvar, a to je da Bungie i dalje ima ono nešto prilikom stvaranja igara. Ovaj DLC/ekspanzija ima koherentnu priču, zanimljive dijaloge, dobar mission layout i sjajan dizajn. Stiče se dojam da sve što vidimo tu nije stiglo biti “upakirano” u originalnu igru što bi zasigurno učinilo Destiny zanimljivijim iskustvom (bez obzira na traljavost inicijalne priče).

Ali, treba naglastiti, bez obzira na sve “dobre” stvari koje The Taken King čini i dalje ostaje problematika kupovanja incijalne osrednje igre jer bez nje nismo u mogućnosti iskusiti sve ono što nam The Taken King nudi (a naravno i njega treba platiti). Sada ostaje drugi par rukava koliko je fer to naplatiti s cijenom skoro pa u iznosu pune igre, no kako god bilo, The Taken King čini već zaraznu igru još zaraznijom i zabavnijom, ali kao što smo rekli prije godinu dana, to vrijedi samo ako imate dobru ekipu.

Hvala ekipi iz Videotopa na ustupljenoj igri.

Specijalna poslastica za sve ljubitelje dobrog kooperativnog napucavanja stiže nam iz malenog studija Fatshark. Nezavisni studio sa švedskom adresom u nešto više od sedam godina postojanja ostavio je iza sebe nekoliko manje ili više uspješnih naslova od kojih su vama zasigurno najpoznatiji War of the Roses te War of the Vikings. Nešto kasnije vidjet ćemo i na koji način su oni zapravo povezane sa zvijezdom ove recenzije – Vermintideom!

Punog naziva Warhammer: End Times – Vermintide, nova je co-op makljaža koju je najbolje, točnije najlakše, opisati kao “copy-paste” Left 4 Deada. Vermintide u nekim segmentima toliko krade od Left 4 Deada da je blago rečeno besramno, no vjerovali vi ili ne, to uopće nije loša stvar!

Pogledajmo nekoliko godina unatrag i primjetimo da poslije genijalnog Killing Floora koji je, što zbog svog hardcore pristupa, što zbog ne pretjerano financijski potkovanog studija, ostao na margini raširenosti i popularnosti u gaming vodama, zasjao jedino Left 4 Dead. Naravno, Valve je imao i ljudi i resursa da od nešto “manje” dobrog naslova napravi legendarnu co-op igru. Osim ta dva velikana u co-op žanru, zapravo nema više dobrog izbora i svoje riječi neću trošiti na druge naslove. Želio sam samo istaknuti na kakvu plodnu situaciju je naletio upravo Warhammer: End Times – Vermintide.

Ubersreik – posljednje ljudsko utočište i mjesto otpora Skavenima

Pravo ime igre je kratko Vermintide, a Warhammer: End Times označava lore, setting u kojem se igra nalazi. Veliko ime kao što je Warhammer naravno neću objašnjavati, svak zna, pa i mala djeca da se radi o vjerojatno najraširenijem, najvećem i najkompleksnijem settingu u svijetu prvenstveno stolnih i video igara te knjiga iz kojeg su mnoge druge igre i settingsi vukli ideje, pa tako čak i veliki Warcraft. Warhammer: End Times označava granu koja se tijekom godina izdvojila i razvila u samostalni veliki setting koji odskače od klasičnog Warhammera i smješten je u mračnom, srednjovjekovnom loreu.

You’ll never find a more wretched hive of scum and villainy

Priča u Vermintideu je poprilično jednostavna – rasa čovjekolikih štakora imena Skaven ustala je u gradu Ubersreiku kako bi uništila ljude, a vi uskačete u kožu nekoliko živopisnih heroja koji će se oduprijeti toj pošasti. Kao i u L4D u Vermintideu sa svojim suborcima prelazite različite misije napredujući kroz njih po segmentima. Između borbi sa hordama Skavena, svako toliko naletite na specijalne bosseve koji su od Tanka ili Smokera iz Left 4 Deada različiti jedino po modelu i teksturi. Naravno naleti tu i tamo koja razlika koja je dovoljno drugačija od spomenutog naslova, dovoljno dobro napravljena da mi je žao što ih nema više, no što je tu je.

Vesela družina džentlmena, probisvijeta i vucibatina

Heroja je u igri točno pet. Oni su redom Victor Saltzpyre (Witch Hunter), Bardin Goreksson (Dwarf Ranger), Markus Kruber (Empire Soldier), Sienna Feugonasus (Bright Wizard) i Kerillian (Waywatcher). Iako su po modelima i izgledu samog oružja i efekata različiti, istina je da su u suštini oni poprilično slični. Vermintide za razliku od Left 4 Deada stavlja veliki naglasak upravo na melee borbu, korištenje hladnog oružja, raznoraznih mačeva, buzdovana, sjekira, toljaga, noževa i ostalog nam dragog sječiva. Sekundarna oružja su u ovom slučajevu samostreli, kubure, kremenjače i ručni topovi ili naravno u slučaju naše “čarobnjakinje” raznorazne vatrene vradžbine i magije. Jasno se da zaključiti da ćete iz ovog sofisticiranog oružja pucati u daleko manjem omjeru nego u L4D ili Killing Flooru, točnije u situacijama “kada zagusti” ili kada igra zahtjeva ozbiljniji pristup mehanici protivnika. Svoj put ćete dakle uglavnom čistiti dobrim razbijanjem glava, kidanja udova te raznoraznim razmrskavanjem štakorskog mesa i kostiju. Ne treba naglašavati kako će ovaj pristup uzrokovati finu količinu nasilja, krvi, udova, iznutrica i ostale prljavštine koju ćete ostavljati iza sebe, a koje se nebi posramila ni zadnja inkarnacija Killing Floora.

Svaka prava avantura počinje u birtijetini

Na početku sam spomenuo prethodne igre koje je nam je Fatshark predstavio, War of the Roses i War of the Vikings. U tim igrama također je glavni naglasak bio stavljen upravo na kompliciranu melee borbu sječivima, a mehanika iste je zahtjevala vježbanje raznih zamaha, sječe, udaraca, ubadanja i pravovremeno kombiniranje istih. Takav pristup je odbio mnoge igrače, jer današnji igrači ne vole puno vremena podariti igri na učenje. Vermintide je ovu primarnu borbu pojednostavnio, i neka je. Ona je sada točno kakva bi trebala biti, sa osnovnim udarcima i bez previše kompliciranja, a sam naglasak je na uživanju i prelaženju misija sa svojim živim suborcima, a ne petljanju po kompliciranoj mehanici.

Upute i misije su poprilično jednostavne…

Vratimo se kratko i na naših pet heroja. Objasnio sam da su oni zapravo po načinu igranja jednaki, ali velika razlika se odvija upravo u drugom sistemu koji nam je Fatshark predstavio, različitim class-specific itemima koje ćete na svom putu skupljati za svoje heroje. Tako ćete stalno moći nadograđivati opremu svojim herojima raznim boljim i jačim primarnim i sekundarnim oružjima koja imaju različite “statse”. Odmah valja objasniti kako ovaj sistem ne treba shvatiti kao klasičan rpg sistem napredovanja, jer on to i nije. Različita oružja ne daju gotovo nikakvu prednost nad drugima iz iste klase već oni sa nekim svojim karakteristikama mjenjaju način na koji igrate pojedinog heroja. Stoga valja zaključiti kako ćete sa različitim herojima igrati različite role, odnosno uloge. Jednostavno je fantastična činjenica da u Vermintideu za razliku od L4D možete biti tank, range damage dealer, close combat damage dealer te razne druge specifične specijalnosti koje će vaš heroj moći napraviti u pojedinim situacijama, a da se nismo uopće odmakli od jednostavnosti igranja.

…dok se stvari naglo ne zakompliciraju

Već smo se dotakli samog settinga igre, te ne treba naglašavati da Vermintide upravo svojem settingu može zahvaliti da za rezultat ima fantastičan izgled igre. Ne morate voljeti srednjovjekovni, tamni, gotički dizajn da primjetite kako je stil i izgled Vermintidea odlično izveden. Ekipa iz Fatsharka odradila je odličan posao što se tiče količine i razine detalja ubačenih u svoju igru, a glazba koja nije ništa specijalno posebna uz odlične zvučne efekte totalno paše u mračni setting, stvarajući fantastičnu atmosferu. Ja doduše volim srednjovjekovnu “mač & magija” atmosferu, ali ruku na srce, samo Warhammer ime donosi izuzetnu prednost za stvar učiniti dobrom. Zapravo bi bilo i glupo da Vermintide u tom pogledu nije dobar.

Iako sam rekao i ponovno naglašavam, igra je brutalno pokrala brojne principe i ideje Left 4 Deada, ali ni u kojem slučaju to nije loša stvar, kao što ni, ako dobro razmislite L4D nije loša igra. Dečki i cure iz Fatsharka su jednostavno uzeli provjeren model i izveli ga na svoj način. Moj plus obično ide dobro ispoliranoj igri, Vermintide se na tom polju također pokazao kvalitetnim. Neće vam trebati radna stanica NASA-e da fino upogonite igru i držite framerate i na najzahtijevnijim i najnagomilanijim scenama.

Rijetko kad ćete imati vremena gledati okoliš, no haos je svuda oko vas

U krajnju ruku, Vermintide je kao i L4D ili Killing Floor, co-op timska igra i samo uživanje igre proizlazi upravo iz zajedničkog igranja i doživljaja sa svojim prijateljima. Imate li sreće da dobre igrače pronađete kroz igru, tim bolje, toksične igrače kao i u bilo kojoj drugoj online igri neću komentirati niti ubrajati u konačnu procjenu. Ako imate ekipu s kojima tu i tamo podjelite vrijeme online igranja i tražite dobru co-op rokačinu (a u zadnje vrijeme ih znate iznimno fali), ne vidim razloga da se zajedno ne zabavite sa Vermintideom. Šteta je jedino što Fatshark nije dodatno provukao neke svoje kvalitetne ideje, ali jamčim vam da ni u jednom trenutku nećete osjetiti da ovo nije iznimno kvalitetna i dobra igra. Postoji izreka: Dobar umjetnik kopira, odličan umjetnik krade! Nebitno je li to izrekao čuveni Pablo Picasso ili ne, bit je dotaknuta. Ako je Vermintide krađa Left 4 Deada, onda dao Bog da uskoro vidimo još ovako dobrih krađa!

ISS, PES ili Winning eleven – kako god zvali Konamijevu inkarnaciju virtualnog nogometa, mora im se priznati da su igrali važnu ulogu tijekom PlayStation One i PlayStation 2 ere. Dolaskom ISS nastavaka krajem 90ih i svjedočenjem njegova vrhunca u obliku Pro Evolution Soccera tijekom prvog desetljeća 21. stoljeća, nogomet više nikad nije bio isti. Realniji prikaz nogometne igre, težina igranja koja se učila i davala lijepe rezultate nakon sati i sati (dana i dana) vježbanja, te zarazna igrivost bile su toliko jake sile da joj na put nisu mogli stati ni nelicencirani klubovi i reprezentacije ni dosadni komentatori ni poneki bug sa sucima ili sa golmanima (ovisno o kojem nastavku pričamo). Povijest serijala neizbježno je vezana i sa EA Sportsovim FIFA serijalom koji je u jednom trenutku, unatoč boljoj produkciji i financijama bio vidno pogođen i eliminiran sa mape respektabilnih nogometnih simulacija. Onda se dogodio PESov krah, FIFA je počela učiti od grešaka i učiti od svojih protivnika, drastično promijenila gameplay, uvela poneku novu ideju i krajem tog desetljeća postala sve jasnije bolja i igrivija nogometna simulacija. No, PES se ove godine digao iz pepela – novi engine, novi sustav igranja, ispravljanje prijašnjih grešaka te potpuno prihvaćanje online mogućnosti koje nudi gaming današnjice donijeli su prvi trag jednog novog početka i nove runde borbe između dvaju vječnih ”neprijatelja”. Sa novim taglineom ”Love The Past, Play The Future” Konami nas poziva da uživamo u prošlosti kome god pripadala: PESu, FIFAi, ISSu ili nekome drugome i da se igramo sa onim što nam budućnost donosi. Prema njima je ta budućnost samo PES. Na nama ostaje da kroz sadašnjost provjerimo ima li istine u takvom pozivu.

Pritisni iks, sad ili nikad

LOVE & PLAY

Jedan od razloga zašto je trebalo malo duže vremena za ovu recenziju jest pokušaj i nastojanje da se opiše primamljivost igranja nogometa u novoj verziji (i viziji) PES-a. Ispada da je, unatoč premišljanjima i raznim pokušajima, zaista teško opisati neke stvari toliko da dočaraju primamljivost igre. PES jednostavno i dalje zvuči, izgleda i igra se poznato. Nema greške oko toga, da ne znate kako se igra zove i da vas bace samo u meč, odmah bi po kretanju igrača shvatili što igrate. Iako, te kretnje i upravljanje istima je zapravo doživjelo svoju renesansu. Dodavanja su jedan od najjačih aduta ovoga nastavka, savršeno se odigravaju, lijepo izgledaju i imaju minimalne greške i ne frustriraju pri prekidu vizije vaše napadačke taktike. Tu je i nešto čime se Konami najviše ponosi, napredni collision sistem (njegova nova verzija), koji daje veći naglasak na duele igrača, razne načine držanja lopte i fizički aspekt raznih ”sudara”. Unatoč svemu tome što lijepo izgleda na papiru, teško je nekad shvatiti na što se tu točno misli osim na veliku razliku u samom načinu osvajanja i zadržavanja lopte. Teško se oteti one stare PES navike da svaka druga sekunda vašeg pokušaja obrane završava uklizavanjem, no ovoga puta igra daju puno zabavnije i bolje opcije od konstantnog stiskanja ”kruga” koji može završavati ozljedama i isključenjima. Neki put jednostavnije naguravanje, trčanje prema protivniku, pozivanje suigrača u pokrivanje protivnika dok vi zatvarate tom istom protivniku opcije za dodavanja/bijeg ili trčanje za protivnikom dovodi do zadovoljavajućih rezultata, a i samo uklizavanje je sad ipak bolje napravljeno (igrači se brže dižu, pri padu pokušavaju uhvatiti loptu, napadači na razne načine izbjegavaju ”sudar”) te unutar svega toga lopta se iznimno dobro, pa ponekad i ”realno nepredvidljivo” ponaša.

Meni pred početak utakmice je dosta jasan, iako je stvarno nejasna posebna katagorija za izbor lopte.

Kod PES-a je izuzetno lako u jednom trenutku izbjegavati velika taktiziranja, držati R1 što je više moguće i početi pucati finesse udarce ( R2 + kocka), no igra vas konstantno podsjeća koliko su dueli i fizička jačina nekih igrača bitni za bilo koju taktiku i način igre da odaberete. Golmani su i u ovoj igri problem, samo što ovdje njihove obrane često rezultiraju vraćanjem lopte u igru te primanjem gola i raznih ”odbijanaca”. Ukoliko se to i ne dogodi, takva odbijanja lopti od golmana dovode do velikog kaosa u koji, ako se još počne manično uklizavati u žaru borbe za loptom i iskorištavanja prednosti može nastati još veći kaos koji graniči s komedijom. Razna driblanja sa R3 i L3 graniče sa combo potezima u fighting igrama te su naporna i nepotrebna solucija u mnogobrojnim situacijama u igri dok su sitnice sa fokusiranijim vođenjem lopte i kretanjem oko protivnika izvedene dosta dobro. Problem (ili prednost) je što vam ni to neće biti obvezni dio igranja koji će vas dovesti do pobjede, no detaljnijim i naprednijim uvježbavanjem sve može biti moguće. PES donosi puno takvih sitnica koje su kombinacija nepotrebnih i potrebnih stvari, no kad rezultiraju prelijepim pogotkom, oduševljenje ovom igrom drastično skače na bolje.

”Lijepo i tamno” ili ”lijepo, ali tamno”

Igra je, ako povlačimo usporedbu sa FIFAom, puno brža verzija nogometa, koja vas tjera na uklizavanja i neproračunate poteze koji lako dovode do kaosa koji suci rijetko kažnjavaju. Previše se puta pušta prednost, dosta startova se uopće ne kažnjava, dosta odguravanja prođe nekažnjeno i zbog blaže obrane i većeg broja grešaka AI igrača, PES se i dalje doima kao igra koja koketira više sa arkadnim pristupom nogometu nego tvrdokornom simulacijom, unatoč naprednim postavkama igre, formacijama i pojedinačnim naređenjima i postavkama za sve igrače u timu što je sa puno više ljubavi i detalja obrađeno ove godine.

DOZVOLE ILITIGA ”KAKO KONAMI OPET NIJE USPIO”

Suci su dosta prijateljski nastrojeni, a i puno toga vam oproste sa davanjem samo žutog kartona

Sve te tehnikalije i novine, zajedno sa Konamijevim najnovijim Fox engineom ne bi imale puno značaja da igra  nije izuzetno zabavna i zarazna. Igrivost se ponekad ne može ni objasniti ni argumentirati, no neshvatljivo bi mi bilo da osoba koja zaigra PES, a voli nogomet, ne bi procijenila igru kao najmanje solidnom nogometnom simulacijom koja donosi vidljivi napredak u serijalu. Kada sam već spomenuo Fox engine, možda najbolje da se odmah osvrnem malo više na njega – iako je isti impresivan u Konamijevim drugim igrama, tj. novom Metal Gear Solidu, ovdje izgled igrača i nije toliko primamljiv i impresivan. Cijela igra je dosta tamnija nego što bi trebala biti, a neka od poznatih lica su portretirana kao strašno umorne i ružnije indvidue. Daje li i to dozu realnosti ili ne – ostavljam vama. No, svakako je igra unatoč novom engineu i novim konzolama još uvijek poprilično ”prazna” s jedne strane, bez nekih većih detalja (kao što je na primjer, sprej kojim se označava granica izvođenja slobodnog udarca i pozicija živog zida), a s druge strane ne pretjerano realnim izražavanjem emocija svih tih igrača (previše ”zijaju” u prazno nakon gola i tijekom igre, na primjer). Iako vremenski uvjeti na utakmicama izgledaju bolje nego ikad prije i dresovi znaju očarati u ponekoj sceni, ostaje osjećaj da se moglo više i bolje što se tiče vizualne prezentacije.

Live update je koristan koliko i možete pomisliti

Uz modeove kao što su licencirana Liga Prvaka i Europska liga (koje i dalje ne kužim, posjeduju licencu ali ne posjeduju prava na sve klubove u tom natjecanju, te ne shvaćam kakvo točno zadovoljstvo ta kup natjecanja pružaju što se tiče single play igranja), vratio nam se i Master League mode. Za sve one koji iz nogometne simulacije žele izvući i zadovoljavajuće single play iskustvo koje je kombinacija igranja i menadžiranja, ovaj mode je svakako prava stvar. Trasnferi, individualno treniranje, koordinacija cijele momčadi te uključenost u sva moguća natjecanja (bilo sa momčadi sastavljenoj od anonimusa ili sa momčadi omiljenog vam i jakog kluba), Master League donosi jedno izbalansirano i zabavno iskustvo. Sve bi možda još bolje bilo da je mode još pregledniji i da su momčadi lijepo updateane sa trenutnim igračima u ovoj sezoni, no i ovako je sasvim dobro. myClub mode je također tu, dodatno unaprijeđen u svojim tendencijama prema  community igranju i RPG level-upanju igrača koji je zgodna alternativa i sve sličniji Ultimate Team modeu u FIFAi te će svakako biti dobar dodatan sadržaj za one koji traže kvalitetan i živopisan single-play. Opet je šteta što igra ima problema sa licencama, stadionima, nazivima klubova jer bi sve bilo izuzetno primamljivije mnogima.

POGLED NA BUDUĆNOST 

Imamo Messija! Licenca se isplatila!

Boljke koje su prije desetak godina i bile simpatične, u novom PESu počinju ići na živce. To se događa ponajprije jer je Fifa postala svojom igrivošću, prezentacijom i sadržajem bolja igra, a sad, najblaže rečeno, jaka konkurencija koja donosi sve što PESu kronično nedostaje. Komentatori su i u ovom nastavku poprilično užasni, neke reprezentacije su toliko krivo napravljene da igrači nemaju ni približno slična imena (primjer Hrvatske), glazba je također na razini sa tragedijom a izbornici su pretamni i nepregledni. Takve stvari prije nisu smetale, no sad postaju krucijalni dio cjelokupnog doživljaja igre unatoč communityu koji se trudi omogućiti nam preuzimanje ispravljenih podataka. Online mogućnosti su ovaj put objeručke prihvaćene, pa ćemo tako svako malo dobivati online update sastava svake momčadi u PESu prateći transfere, a PES će nas obavijestiti i o formama igrača i momčadi s obzirom na prošli tjedan/ mjesec. Tu hvataju korak s Fifom i to je svakako dobro, iako je online multiplayer sučelje sa sobama i random traženjem protivnika dosta loše izvedeno i praktički je nemoguće naći nekog voljnog za igranje ukoliko prije ne dogovorite meč.

Vranješ, Y. Matančić, Kusturica..horor

PES 2016 je veliki korak naprijed prema sretnoj i blještavoj budućnosti Konamijeve franšize, unatoč tome što su mnogima slomili srca u zadnjih 6-9 godina i natjerali mnoge ljude na Fifu. Problem je sad upravo u tome – ljudi koji su otišli Fifi su navikli na sve što Fifa donosi, i teško će opet promijeniti navike unatoč svemu dobrome što PES donosi jer Fifa s godinama ne donosi toliko lošije iskustvo igranja da uopće taj prijelaz dolazi u obzir. PES mora popraviti golmane, komentatore, licence, nekako utjecati na smanjivanje izrazito kaotičnih situacija u igri, dočarati vizualno i zvučno atmosferu igranja nogometa puno bolje i veselije, te graditi na novonastalim temeljima kako bi napokon vidjeli tu svjetliju i bolju budućnost koju su nam obećali. Na sam šarm igranja mnogi više ne igraju i pred Konamijev i Neymarom je dug put do stare slave. U konačnici, kupovinom ili igranjem Pesa nećete zasigurno ostati razočarani kao prošlih godina. No, je li ovaj novi PES dovoljan da imamo novog ili jasnog pobjednika iz dvije opcije koje nam se nude – ipak nije. Linija i razlike su postale svakako mutnije i odnosi u kvaliteti su bliskiji nego što su ikad bili. I zbog tog napretka s obzirom na prijašnje inačice, PES zaslužuje veću ocjenu. Zaslužuje li to, ostaje na vama. Pozivam vas da barem isprobate par (čitaj 20tak) mečeva.

Hvala ekipi iz Videotopa na ustupljenoj igri.

Prošlogodišnje izdanje WWE serijala, WWE 2K15, ostat će upamćeno po tome što je bilo prvo ostvarenje iz ovog dugogodišnjeg wrestling serijala koje je imalo svoju premijeru na PS4 i Xbox One konzolama, ali i po tome što ta njegova premijera baš i nije dobro prošla, kako kod kritike tako i kod igrača.

Naime, opće je poznato da tranzicija pojedinih sportskih serijala sa stare generacije konzola na novu obično završi neslavno te da u većini takvih slučajeva dobijemo tek nešto ušminkaniju novu verziju koja se samo mrvicu razlikuje od one za stare konzole, uglavnom po nešto većoj rezoluciji i čistijim teksturama. Upravo zbog toga je WWE 2K15 predstavljao možda i najlošiju igru u serijalu. U pitanju je igra koja je razočarala zaista veliki broj WWE fanova, koji su od nje očekivali mnogo (dobro odrađena marketinška kampanja svakako je to sugerirala), a dobili zaista malo. Na svu sreću, 2K Games nije jedan od onih izdavača koje interesuje samo novac (s novcem baš i nema problema, budući da se pod njegovim okriljem nalaze „zlatne koke“ kao što su Rockstar ili Gearbox), stoga ne čudi činjenica da su njegovi vrijedni programeri i community manageri odlučili poslušati kritike i sugestije ljutitih i razočaranih fanova, kako bi im se propisno iskupili. Kao rezultat svih tih istraživanja i bezbroj gorkih progutanih kritika, Yuke’s i 2K Games nam donose novo, sedamnaesto po redu WWE izdanje, treće pod imenom WWE 2K, a je li ono zaista ispravilo sve pogreške svog prethodnika i pušu li neki topliji vjetrovi promjene koji će ovaj serijal vratiti na staze stare slave, doznajmo zajedno.

Hladan kao kamen

WWE 2K16 nam uistinu stiže kao ruka pomirenja, a kako bi zadovoljili sve fanove ali i prosječne WWE igrače, ekipe iz Yuke’sa i Visual Conceptsa odlučile su se za onu dobru staru “veće je uvijek bolje”, pa smo tako dobili najveću WWE igru do sada, koja predstavlja spoj svega klasičnog što smo do sada voljeli u ovom serijalu i određene doze svježine koja dolazi kroz značajno unaprijeđene glavne modove. Sadržaj igre iskristaliziran je u jednu kompaktnu cjelinu – sve što je valjalo, sada je veće i bolje, dok su pojedine sporedne stvari, koje ionako nisu privlačile pažnju igrača, u potpunosti izbačene. A da 2K još jednom forsira “zlatnu eru” WWE-a najbolji pokazatelj je i to da se u ulozi glavnog promotora igre našao legendarni “Stone Cold” Steve Austin, popularni “ćelavac” iz Teksasa kojeg fanovi pamte iz nezaboravne “Attitute Ere”, a kojeg smo posljednjih godina imali priliku vidjeti i u brojnim akcijskim filmovima (Condemned, Expendables..).

“Stone Cold” Steve Austin je glavni promotor ovogodišnjeg WWE 2K izdanja

Stone Cold samo je jedan od čak 120 kečera koji su stigli sa standardnim izdanjem igre. Da, dobro ste pročitali – WWE 2K16 donosi nikad veći roster, u kojem ćete naći gotovo svakog wrestlera koji vam padne na pamet (osim Hulka Hogana, koji je, kao što smo ranije i pisali, zbog svojih rasističkih ispada doslovno protjeran iz WWE univerzuma), a ukoliko neki od vaših favorita zaista nedostaju, budite sigurni da ćete ih vidjeti u nekom od nadolazećih DLC-ova. Upravo ovaj zaista fantastični roster predstavlja jedan od najznačajnijih segmenata igre, a što smo novo dobili na polju ostalog sadržaja i samog gameplaya?

120 kečera! Ne vjerujete? Pogledajte roster!

Modovi – manje ih je, al su bolji

Iz godine u godinu 2K je forsirao barem jedan ili dva potpuno nova WWE moda koji bi u većini slučajeva prošli potpuno nezapaženo kod igrača, stoga je ove godine odlučeno da se većina takvih modova u cjelosti izbaci iz igre te da u igri ostane tek nekoliko dodatno poboljšanih i ispoliranih modova, koji čine okosnicu same igre i koji će igrače držati prikovane za ekran sve do izlaska narednog izdanja igre. Tako smo na kraju dobili samo tri glavna moda – 2K Showcase, MyCareer i WWE Universe.

2K Showcase mod i ove godine je s nama te je u cjelosti fokusiran na promotora igre Stevea Austina i njegove mečeve i karijeru. Kroz više od 20 događaja imamo priliku ispratiti karijeru jednog od najpopularnijih i najznačajnijih kečera svih vremena. Svi mečevi i događaji ovog moda izgledaju u potpunosti autentično stvarnima te predstavljaju fantastičnu rekreaciju nekih od nezaboravnih momenata kojima je ispisana povijest WWE univerzuma, što će biti i više nego dovoljno da svakog WWE fana zadrži određeno vrijeme ispred ekrana. No, to je samo početak jer prava zabava stiže tek s MyCareer i WWE Universe modovima. MyCareer, kao centralni mod igre, ove godine još je veći te zahvaljujući pojedinim izmjenama pruža još veću dozu slobode i nelinearnosti. Od ogromnog je značaja mnogo veća sloboda kontrole svoga wrestlera koji zahvaljujući svojoj osobnosti koju razvija kroz igru gradi odnose s drugim likovima. Tako nas ove godine, ovisno o našim potezima i akcijama, očekuju brojna partnerstva ali i rivalstva, kakva smo do sada mogli vidjeti samo u pravim WWE eventima, a sve to dodatno doprinosi realističnosti i autentičnosti cjelokupnog ugođaja. Treći mod, WWE Universe, također je doživio brojna unaprijeđenja koja će oduševiti svakog igrača koji preferira upravljački sustav igranja. Svi “menadžeri” bit će oduševljeni količinom opcija i mogućnosti koje donosi novi WWE Universe mod – hoćete li kreirati svoje wrestlere, dive, arene, natjecanja, ma sve što vam padne na pamet, u potpunosti je na vama, a impresivan editor svakako će vam pomoći da realizirate sve svoje zamisli.

S WWE 2K16 editorom samo nebo je granica

Naravno, MyCareer i WWE Universe modovi ne bi bili ni približno tako dobri da nema sjajnog Editora, zahvaljujući kojem možete napraviti što god i koga god poželite (samo nemojte kreirati svoje verzije Hulka Hogana i uploadati ih na WWE 2K servere, pošto biste se mogli suočiti s banom sa istih).

Ne sviđa vam se model nekog od wrestlera? Nije problem, kreirajte svoju verziju istoga i uploadajte je na 2K servere..

Kada su u pitanju mečevi, i ove godine nas očekuje ogroman izbor istih. Tu su klasični “jedan na jedan” mečevi sa svojim varijacijama (Iron man, Submission, Steel Cage, Etreme Rules, Last Man Standing, Hell in a Cell..), zatim “dva na dva” (Ladder, Table, TLC…), “Triple Treat”, “Fatal 4 Way”, “6-Men”, “Handicap” te brojni turniri i Royal Rumble mečevi… Dovoljno je da bacite pogled na ovaj skraćeni popis i da shvatiti da će svaki fan naći nešto za po svome ukusu…

Gameplay poboljšanja koja zlata vrijede

Nakon prilično sterilnog gameplaya kojem smo svjedočili posljednjih godina, napokon je došlo vrijeme za određene promjene. Developeri su se napokon suočili s određenim problemima koji veći duži niz godina muče ovaj serijal, te su odlučili pozabaviti se istima i igračima isporučiti nešto drukčije, svakako bolje igraće iskustvo.

Sam gameplay djeluje prirodnije i fluidnije

Prije svega, velika poboljšanja stigla su na polju samih zahvata i pokreta kao i same njihove fizike. Zahvaljujući unaprijeđenoj fizici, sada svi pokreti djeluju fluidnije i realnije, što je opet dovelo do izbacivanja pojedinih manje realnih poteza i prebacivanja fokusa upravo na hvatanja i kontakt među wrestlerima. Submission potezi dobili su poseban tretman, a zajedno s njima ubačeni su i novi protunapadi te su dodane i nove animacije, koje uključuju i “prljave” nedozvoljene poteze, koje će sudija sankcionirati samo kada ih vidi. Također, dodatno unaprijeđena umjetna inteligencija protivnika i menadžera dodatno je unaprijeđena, što također doprinosi realističnijim mečevima.

Leteći luchadori u akciji

Svakako jedna od najznačajnijih gameplay novosti koje donosi WWE 2K16 jesu interativne scene ulaska u ring, zahvaljujući kojima nema loading ekrana između odabira wrestlera i samog meča. Sada je moguće napasti protivnika i prilikom njegovog ulaska u ring, što će se svakako svidjeti “pokvarenjacima” među igračima koji će iskoristiti svaki trenutak kako bi protivnika uhvatili nespremnog i na taj način stekli određenu prednost.

A što je s multiplayerom i online igranjem?

2K je već nekoliko godina poznat po prilično problematičnim online serverima, koji bi tek nakon hrpetine patcheva zaživjeli onako kako se od njih očekuje. Svake godine imamo probleme s NBA 2K serverima a slična sudbina prati i one za WWE 2K igre. Izuzetak nije ni WWE 2K16, koji će vas barem jednom dnevno poprilično iznervirati upravo zbog spajanja na WWE 2K servere, koje zna biti prilično sporo. Naravno, sada kad je igra već nekih 20ak dana vani, stigla su određena poboljšanja, pa je online matchmaking poboljšan, mada ne bez problema, a upload kreiranog sadržaja odvija se bez nekih većih problema, što svakako predstavlja veliki napredak u odnosu na prošlogodišnje izdanje, ali i NBA 2K16 koji i dalje ima određene probleme. Budući da će 2K konstantno nadograđivati WWE 2K16, svi problemi koji se tiču konekcije i matchmakinga u cjelosti bi trebali biti otklonjeni možda već nekom narednom nadogradnjom za igru.

Još jedan korak bliže k “pravoj stvari”

Kada je u pitanju prezentacija igre, WWE 2K16 svoga prethodnika ostavlja u gustom oblaku prašine. Svaki tehnički aspekt igre značajno je unaprijeđen, no ne i bez mana. Te mane uglavnom se odnose na vizualnu stranu igre, koja varira od fantastične do “last-gen”prosječne. Naime, najpoznatije zvijezde (npr. Stone Cold, Triple H, The Rock, Sting, Roman Reigns..) izgledaju kao da su živi, dok oni manje poznati baš i nisu prošli pretjerano spektakularan vizualni tretman te izgledaju kao na prošloj generaciji hardvera. Je li razlog toga nedostatak vremena za razvoj igre ili nešto sasvim drugo, ne znamo, no činjenica je da u istom rosteru imamo fantastično dizajnirane i aljkavo generične likove što definitivno ne ide u prilog konačnoj ocjeni igre.

Pojedini kečeri izgledaju zaista fantastično

S druge strane, izgledu arena i sveukupnom dizajnu igre nemamo što prigovoriti – sve izgleda realistično i autentično, a sjajni komentari fanovima dobro poznatih Michaela Colea i Jerryja Lawlera, kojima se pridružio i “JBL” (John “Bradshaw” Layfield), mnoge bi mogli prevariti i natjerati ih da pomisle da gledaju pravi prijenos nekog WWE eventa.

Na pravom putu, no i dalje daleko od zvijezda

Svekupno promatrano, WWE 2K16 svakako predstavlja korak naprijed za serijal, no ne možemo se oteti dojmu da je sve moglo biti još bolje realizirano. Nikad bolji i veći roster (još jednom, bez Hulka Hogana), znatno ispoliraniji glavni modovi i korisna unaprijeđenja na polju gameplaya, svakako su ovaj serijal vratili na staze stare slave i donekle isprali gorak ukus u ustima koji je ostavio WWE 2K15, no tu je i dalje dosta prostora za napredak koji će, nadajmo se, biti još vidjljiviji s dolaskom narednog izdanja igre.

WWE 2K16 je obavezna lektira za sve WWE fanove, a i oni povremeni igrači mogli bi se zabaviti na duže vrijeme – u svakom slučaju, bolju WWE igru na ovoj generaciji konzola nećete zaigrati.

Bro, dude, buraaaaaaaaaaaaaaz, trebeeeeeeeeeeeeee vo-no! Na to bi se mogao svesti opis zadnjeg i najnovijeg Need for Speed iliti poznatog u narodu i kao Nitvorspid naslova koji je ujedno i reboot (očito) serijala. Prethodni Rivals (kojeg nažalost nismo recenzirali) nije bio loš, na trenutke je bio čak i solidan. No kako sada nemamo više u igri Criterion već se za upravljačem nalazi Ghost koji već ima iskustva s Need for Speed serijalom, očekivanja su bila visoka. Kad smo kod Criteriona, nadamo se da oni rade na nekom novom ultrameganabrijanoludom Burnoutu. Koliko je to bila pametna ili loša/kukavička odluka ostaje da pročitate.

Ideja je bila da se vrijeme vrati unatrag, u vrijeme kada su Need for Speed Carbon i Underground (1 i 2) vladali scenom arkadnih jurilica. Naglasak je bio stavljen na modanje automobila, mentalitet čopora, odnosno pripadnosti nekom od klubova (ekipa ili kakoveć) unutar igre te napredovanju i nabijanju kompleksa konkurenciji. Kako je to sve ispalo, ostaje nam da vidimo u tekstu koji se parkirao ispod ovog dosadnjikavog uvodnika.

YO Bro!

Odmah na samom startu nas dočekuje uvodna sekvenca u kojem jurcamo po gradu, trolamo murijake i općenito vozimo kirurški precizno, driftamo na najjače uz prigodne poskočice od kojih je sažet soundtrack. Igra se ne trudi pretjerano objašnjavati tko smo, što smo niti kako smo dospjeli tu. No, ono nam ubija uši, zdrav razum i kopa oči jest hrpa stereotipnih likova sa isto tako stereotipnim linijama dijaloga s kojima se nabacuju posvuda da jednostavno počne boliti glava. Sam intro (video ispod) nam daje uvid u svu grozotu likova i dijaloga koji nas očekuju.

Naravno, treba spomenuti da se između utrka radi potpuno o live action scenama u kojima smo mi praktično samo njemi promatrači (osim kada nam se neki od likova obrate) koji kimaju glavom. Svi likovi su karikature modernog društva i stereotipizacija underground vozačke scene. Uglavnom, Need for Speed priča je all over the place i ponekad se čini da je tu samo kao trulo punjenje oko onoga što Need for Speed serijal u biti jest, a to je brza i zabavna arkadna jurilica s solidnom multiplayer komponentom.

Dude ‘sup?

Kada se iz marketinga stekne dojam da ćemo od auta moći napraviti što nam srce poželi, ostanemo malo zatečeni kada vidimo da stvari u biti nisu tako jednostavne (ili kompleksne ako vam je draže). U igri se istina može mjenjati vizualni izgled i vozne karakteristike naših ljubimaca, no definitivno ne na razini kojoj je to radio Carbon ili Underground. Možemo li modati spojlere, stavljati daske za peglanje 200x600cm di nam srce poželi(?), pa baš i ne možemo. Tako imamo 52 autombila koji uključuju kako američka vozila (SAD) tako i ona iz ostatka svijeta donekle ravnopravno te bez obzira na manji broj automobila koje nalazimo u drugim racing igrama sigurni smo da će svatko od vas pronaći svog favorita. Svaki od auta ima svoje predefinirane vizualne identitete (tvorničke i one od high end custom tunera) od kojim možemo odabrati što nam se sviđa, što je razočaravajuće, ali donekle razumljiva politika jer se ipak radi o službeno licenciranim automobilima.

…kvalitetnih daski za peglanje ne nedostaje.

Prtljati po autima ispod haube po pogledu voznih spososbnosti je dosta detaljno i u tom aspektu igra zaista zaslužuje svaku pohvalu. Odabranike naših mehaničkih srca zaista možemo natjerati da se “ponašaju” kako želimo i s time napraviti onu bitnu razliku u svakoj utrci (prventsveno u okršajima protiv “živih” vozača). Ono što ubija u pojam jest intenzivan i do sada vjerojatno najjači “kečup” za AI vozače koji definitivno ubija želju za petljanjem po automobilima jer bez obzira na vozačke sposobnosti i kvalitetu automobila, AI protivnici nas stignu u kratkom roku kao da su magnetnim pojasom vezani za nas. Ovaj detalj najviše ubija igrače koje ne zanimaju online okršaji protiv drugih igrača.

Do you drive shift?

Aha, moš mislit’! Da, istina je…Need for Speed nema opciju vožnje s manualnim mjenjačem što je pored svog silnog tjuniranja điđa i baja pod haubom zaista poražavajuća stvar. Uz činjenicu da ne možemo mjenjati brzine manualno, ne možemo igru igrati ni offline. Ova činjenica će načisto oduševiti one s nestabilnim linkovima na internet, kao i one koji nemaju flat rate. Svaki mali štucaj vaše internet konekcije će rezultirati prekidom igranja (pa čak i kada se utrkujete s AI vozačima) što frustrira do neviđene mjere.

…zaista je šteta što nismo u mogućnosti testirati kvačilo.

Činjenica da je potrebno biti online stalno ne bi toliko smetala da Need for Speed nije generička jurilica u open worldu. Znači, nemamo nikakve bogate multiplayer only feature  koje bi se preklapali s main pričom i igrom. Tu se vraćamo na to da jedini feature koji “always-online” igranje nosi sa sobom je taj da kad pukne naša veza na internet, puca i igra te živci idu u crveno.  Naravno, tu su dnevni izazovi/zadaci koje dobijamo svakodnevno no niti nema apsolutno nikakvo opravdanje da nas drži stalno “spojenima”. Ukratko, uz sve nedostatke. činjenica da moramo biti stalno online je uistinu zadnji čavlić u lijesu koji nosi naziv Need for Speed.

Is it any good bro?

Ne bi bilo fer potencirati samo one loše stvari koje se nalaze u zadnjoj “potrebi za brzinom”. Osjećaj brzine, vožnje je na visokoj razini i moramo priznati da uz sve loše i stereoptipne stvari kojima je igra nakrcana ipak postoji visoka razina zabave vožnje. No, u današnje vrijeme kada imamo Forza Horizon serijal, Driveclub, Forzu Motorsport, Crew i slične…ostaje upitno koliko mjesta ima za ovakav Need for Speed. Ruku na srce, nakon što je Criterion preuzeo razvoj i napravio prvi Hot Pursuit, cijela situacija oko Need for Speed serijala se činila jako svijetlom. Danas, kako je Ghost preuzeo uzde nazad u svoje ruke i  posvetio se razvoju novih nastavaka, mišljenja smo da ukoliko se u sljedećem nastavku (ne treba se zavaravati, dobiti ćemo ga sigurno) nešto drastično ne pomakne prema napred (kvalitetom ili redizajnom) Need for Speedu će se svijetlo na kraju tunela ubrzo ugasiti.

…veliku većinu vremena diviti ćete se skoro pa fotorealističnim scenama.

S audio/vizualne strane, novi Need for Speed izgleda maestralno i produkcijski je uz bok svim top naslovima nove generacije, što nas još više rastužuje jer je uz svu tu silnu produkciju igra trebala i morala biti puno bolja. Naravno, valjda kao ustoličena praksa pod zadnje vrijeme, i Need for Speed dolazi uz pokoji bug, pa tako možete očekivati padove FPS-a, kao i povremeno (nelogično) štucanje prilikom intenzivnijih brzina u online okršajima. Sve u svemu kada se usporedi s većinom današnjih igara, Need for Speed je solidno ispoliran ali ne i savršen.

You sick?

Hmh, pa možda bi najbolje bilo postaviti dijagnozu za kraj, a ne mišljenje o isplativosti. Novi Need for Speed je vjerojatno najlošije izdanje slavnog serijala koji je godinama imao svoje uspone i padove, no u direktnoj usporedbi sa svojim prethodnikom pred sobom imamo za dvije klase lošiji naslov. Iako igra pruža zabavu u pogledu vožnje, šarafljenja ispod haube i modificiranja vizualnog aspekta naših metalnih jurilica, ipak smo dojma da bi vaše teško zarađene novce slobodno mogli sačuvati za neki zgodan popust.

…ako ništa, barem je lepo kaj cukar!

Što se tiče pitanja koliko je pametna odluka bila vratiti Nitvorspid u ruke Ghosta, očito je da je EA htio igrati na sigurnu kartu, ali izvedba nije bila najsjajnija. No, tko zna možda EA objavi da će sav DLC biti besplatan te na taj način privuče publiku da plati punu cijenu za osrednju igru slavnoga imena Need for Speed. Ah da dijagnoza…pacijent boluje od kroničnog nedostatka kvalitetne prehrane i premda je u vrhunskoj fizičkoj kondiciji, savjetuje se mirovanje do daljnjega.

Survival horror žanr trenutno proživljava svoju drugu mladost. Druga renesansa ovog nekad iznimno popularnog žanra natjerala je developere da se okrenu stvaranju što originalnijih i šokantnijih ostvarenja, koja u neku ruku predstavljanju istinsku evoluciju žanra. Tromi zombiji koji su nas nekada plašili sada su prošlost, a pravi horror stiže nam u formi raznoraznih interaktivnih psiholoških manifestacija, čiji je glavni cilj da nas pošteno isprepada i uznemiri. Nekim naslovima to je zaista pošlo od ruke (SOMA, P.T.), dok su se druga slična ostvarenja jednostavno utopila u moru generičnosti i bezidejnosti, no u vrijeme kada se svi trude napraviti nešto originalno (barem u survival horror žanru..), kič i horror stereotipi teško mogu zasjati u punom svjetlu, ali naravno uvijek postoje rijetki izuzeci…

Upravo jedan od takvih izuzetaka je i Sonyjeva i Supermassive Gamesova PlayStation 4 ekskluziva Until Dawn. Inicijalno osmišljen kao PlayStation 3 ekskluziva namijenjena za igranje pomoću PS Movea, Until Dawn je prošao prilično trnovit put do svog konačnog rođenja, a taj put ga je od ružnog indie pačeta doveo na sam labuđi tron survival horror žanra.

Naime, kada je Supermassive Games najavio Until Dawn, mnogi su u najboljem slučaju očekivali osrednje ostvarenje koje baš i neće privući veći broj igrača i to iz više razloga – prvi razlog je bio sam developer, koji je prije toga sudjelovao na igrama prilično drukčije tematike, a koje su pri tome bile tek osrednje (Doctor Who: The Eternity Clock je najbolji primjer), a drugi razlog je bila činjenica da je igra trebala biti jedan od pionira ekskluzivnog igranja pomoću PS Movea, Sonyjevog motion dodatka koji se, kao što je dobro poznato, baš i nije proslavio. Na sreću svih nas, Sony se predomislio i odlučio iz korijena promijeniti stvari i, evo tri godine kasnije, PS3 i PS Move su prošlost a pred nama je potpuno drukčije ostvarenje, veliki PS4 hit koji niti jedan pravi fan survival horror žanra ne bi smio propustiti.

Tko kaže da teen horrorci ne mogu biti dobri?

Naprotiv, teen horrori mogu biti sjajni, a najbolji dokaz je upravo Until Dawn. Iako smo svi već pogledali kultne klasike kao što su Scream, I know what you did last Summer ili npr. Friday the 13th i svi već znamo kako se priča svih sličnih filmova odvija (i završava) i što nas u svakom od njih očekuje, ima nešto u njima što nas i dalje tjera da ih gledamo, nadajući se da će nas neki od njih ponovo iznenaditi. I dok se iznenađenja u ovom filmskom (pod)žanru zaista rijetko viđaju, Sony i Supermassive Games su nas sa svojom igrom odlučili prilično šokirati i prije svega ugodno iznenaditi i dokazati da teen horrori imaju još mnogo toga za pružiti.

Horror momenata u Until Dawnu svakako ne nedostaje

Naime, Until Dawn je teen horrorac prepun klišeja, koji nam donosi miks gotovo svega što smo do sada mogli vidjeti u filmovima slične tematike – koliba, svjevernoameričke legende i folklor, iritantni i prilično glupi teen likovi, golotinja, ljubav  i intrige te naravno maskirani ubojica i hrpetina zaista odvratnih scena smrti glavnih likova. Ako sam nešto zaboravio, slobodno dodajte jer Until Dawn sadrži apsolutno sve elemente klasičnih teen horroraca, ali nam pruža priliku da ih sagledamo iz jednog sasvim dručijeg kuta.

Romansa, intrige, smrt na tisuću i jedan način – sve to možemo vidjeti u ovoj igri

U pitanju je nelinearna interaktivna horror avantura u stilu najboljih predstavnika žanra, čija priča prati skupinu od osmero teenagera koji dolaze u zimsku kolibu čiji su vlasnici roditelji jednog od njih godinu dana nakon tragičnih događaja u kojima su sestre blizanke  Hanna i Beth misteriozno nestale. I dok mi (zahvaljujući uvodu u igru) od starta znamo što se zapravo dogodilo s blizankama, ekipa koja se okuplja točno na godišnjicu njihovog nestanaka, kako bi se suočila s tragedijom koju su oni sami indirektno izazvali (nećemo ništa spoilati), a svatko tko je pogledao barem jedan film iz ovog podžanra već zna kako se njihovo okupljanje baš i neće završiti najbolje….

Tragične blizanke – Beth i Hannah

Butterfly Effect preživljavanje

Kao što smo već spomenuli, Until Dawn je nelinearna interaktivna horror avantura koja nam donosi prilično originalnu scenarističku mehaniku zahvaljujući kojoj sami krojimo svoju sudbinu kroz igru. Naime, zahvaljujući Butterfly Effect mehanici igra pred nas konstantno stavlja brojne mogućnosti izbora, a svaka odluka koju kroz igru donosimo otključava potpuno novu granu scenarija koja nas polako ali sigurno vodi do jednog od brojnih završetaka igre. Upravo ova nelinearnost pruža nam zaista ogroman broj izbora, zahvaljujući kojima ni 10 završetaka neće biti dovoljno da vidimo sve što ova igra nudi. Tijekom igre vodimo svih osam likova i u potpunosti je na nama i našim odlukama hoće li svi oni preživjeti ledenu noćnu moru ili će neki (ili pak svi) od njih ipak poginuti na neki od mnogobrojnih načina. Svaka naša odluka, svaki naš potez, pa čak i onaj najmanji, može znatno utjecati na daljnji ishod priče, što opet znači da nas prilikom svakog igranja očekuje dosta svježe i neizvjesno igraće iskustvo, a to se u zadnje vrijeme, kada story mod AAA naslova u prosjeku traje tek nekoliko sati, zaista rijetko viđa.

Koga spasiti? U svakom slučaju jedno mora poginuti..

Sama gameplay mehanika igre prilično je jednostavna i podsjeća na Quantic Dreamove hitove kao što su Heavy Rain ili Beyond: Two Souls – dakle, pred nama je klasično kretanje linearnim i prilično ograničenim lokacijama te istraživanje i interakcija s likovima, predmetima i okolinom, uz neizbježne akcijske QTE sekvence koje su, za razliku od onih u sličnih igrama, veoma dobro odrađene i ne dozvoljavaju igraču opuštanje niti na sekundu (nekoliko puta me je umalo glave došlo razgibavanje prstiju za vrijeme neke od animacija u igri).

Ako vam nedostaju klasični survival horrori, bez brige – uskih i mračnih hodnika ima koliko god hoćete.

Igra se sastoji od dva velika segmenta – većeg, u kojem pratimo trenutnu priču kontrolirajući svih osam likova, te manjeg, kojeg zapravo predstavljaju psihijatrijske seanse koje vodi doktor kojeg u igri tumači sjajni Peter Stormare, a koje vam sve do kasnog drugog dijela igre neće biti baš najjasnije. Baš kao i igranje s glavnim likovima, i interaktivne seanse kod psihijatra također imaju značajan utjecaj na sam ishod priče igre.

Psiho seanse također utječu na ishod priče

Kako bi nam pružio što neizvjesnije i originalnije igraće iskustvo, Until Dawn stiže s striktnom auto-save opcijom, koja nam ne dozvoljava popravni prilikom neke od pogrešaka. Pritisnuli ste pogrešnu tipku na DualShocku 4 prilikom neke od QTE scena – mrtvi ste! Odabrali ste lijevi put umjesto desnog i to vas koštalo glave – mrtvi ste i nastavljate priču dalje.. Dakle, nema popravnog i sve ovisi o vašim odlukama koje ponekad morate donijeti u veoma kratkom vremenu, što zna biti poprilično stresno, osobito ukoliko se vežete za likove (iako je to poprilično teško, budući da je većina njih nevjerojatno iritantna tako da ćete jedva čekati da ih vidite obezglavljene, prepolovljene, upucane…). Until Dawn je igra koja pored brzopoteznog rasuđivanja i donošenja odluka traži i brze reflekse, što se možda neće svidjeti ljubiteljima nešto sporijih avanturističkih igara, no upravo ta dinamika igri daje dodatnu draž. Isto tako, oni koji preferiraju horrore nabijene akcijom, kao što su nove Resi igre, Alan Wake isl. , neće ostati zakinuti jer akcije, pogotovo pred kraj igre, ima u priličnoj količini, a iako se također radi o QTE scenama u kojima je dovoljno samo dobro naciljati i pravovremeno pritisnuti pravu tipku, napetost i konstantno bježanje od protivnika i svoje izvjesne smrti kod pojedinih igrača moglo bi stvoriti određenu dozu panike pa i ono ciljanje i pravovremeno zna biti prilično izazovno.

Drugi dio igre s Mikeom prepun je dinamičnih akcijskih scena, a u jednom dijelu igre imat ćete i društvo u vidu četveronožog divljeg dlakavca

Mozgalica u igri nema previše i one se uglavnom svode na ono klasično „pronađi ključ kako bi otvorio zaključana vrata“ isl, a ono što nam kod rješavanja istih i preživljavanja općenito također može pomoći, jesu tragovi i totemi koje nalazimo razasute kroz igru. Kroz igru skupljamo tragove koji nam otkrivaju detalje o događajima u igri, a tu je i nekoliko vrsta indijanskih totema koji nam zapravo pomažu kroz igru. U igri je 30 totema koje dijelimo na pet varijacija – Death, Guidance, Loss, Danger i Fortune, koji predstavljaju vizije i proročanstva koja nam pokazuje kako bi pojedini likovi mogli poginuti, kako riješiti određeni problem, kako se spasiti i izvući iz određene situacije isl..

Ljepše od većine hollywoodskih teen horrora

Promatrano s produkcijske strane, Until Dawn je jedna od najkvalitetnijih igara na trenutnoj generaciji konzola. Superiorna grafička prezentacija (svakako moramo pohvaliti dizajn glavnih likova, koji su „identične kopije“ glumaca koji su ih utjelotvorili) i fantastična cjelokupna zvučna podloga (u igri su svoj glas i stas dale glumačke zvijezde koje uglavnom poznajemo iz brojnih hit serija i filmova, a svakako najzvučnija imena su već spomenuti Peter Stormare, Hayden Panattiere, Brett Dalton i Rami Malek) samo su djelić cjelokupnog prezentacijskog paketa koji je zaokružen autentičnom horror atmosferom najboljih horror filmova i hrpetinom horror suspense momenata, koji vam niti jednog trenutka neće dati mira (čak ni tijekom veoma dobro režiranih animacija).

Sjajni Peter Stormare u još jednoj fantastičnoj izvedbi

Možda jedini problem koji se tiče vizualne prezentacije mogli bismo pripisati povremenim problemima s lip – syncom likova prilikom razgovora te ponekom lošem kadru kamere, no radi se o zaista minornim propustima koje će rijetko tko primjetiti. Kontrole u igri su intuitivne i jedne od najboljih koje smo imali priliku vidjeti u igrama ovog tipa, a bugova i nema previše (osim jednog priličo ozbiljnog koji je pojedine igrače sprječavao da završe igru, no taj problem brzo je riješen zahvaljujući velikom patchu), priča je odlično osmišljena (iako bi okorjelim ljubiteljima horrora mogla biti veoma predvidljiva..) i u potpunosti odgovara svojim filmskim uzorima te ih u brojnim aspektima i znatno nadmašuje.

Moramo priznati, igra izgleda zaista fantastično

Slatki paket horrora namijenjen samo PS4 igračima

Upravo tako bismo mogli zaključiti ovu recenziju. Until Dawn je odlična igra koju krasi ogromni replay value i odlična audiovizualna prezentacija i produkcija općenito, što bi trebalo biti dovoljno svakom PS4 igraču koji je u potrazi za igrom koja će ga zabaviti na duži period. Radi se o jednom od najboljih PS4 ostvarenja te ujedno jednoj od najboljih igara godine koju će, nažalost, baš poput fantastičnog Bloodbornea, moći zaigrati samo vlasnici Sonyjeve aktualne konzole. Ukoliko ste upravo jedan od takvih, Until Dawn ću vam bezrezervno preporučiti jer radi se o jednom od najboljih gaming paketa kojim se možete počastiti ove godine.